Nasilje u porodici, posebno nad ženama, u Federaciji BiH: između hitne zaštite i procesnih garancija
Nasilje u porodici, posebno nad ženama, predstavlja dugotrajan društveni i pravni izazov koji zahtijeva istovremeno brzo i promišljeno djelovanje institucija. Savremeni normativni okvir Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđen Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama, nastoji pomiriti dvije jednako važne potrebe: zaštitu žrtve bez odlaganja i poštivanje procesnih garancija koje štite pravičnost postupka. U temelju tog okvira stoji precizna pojmovna arhitektura. Nasilje u porodici obuhvata fizičko, seksualno, psihičko i ekonomsko nasilje u porodičnom ili partnerskom kontekstu, bez obzira na to dijele li učinilac i žrtva domaćinstvo. Nasilje prema ženama označeno je kao kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije te obuhvata svako rodno zasnovano postupanje koje uzrokuje ili može uzrokovati povredu ili patnju, uključujući prijetnje, prinudu i protivpravno lišavanje slobode, kako u javnom tako i u privatnom prostoru. Pojam roda definiran je kroz društveno oblikovane uloge i obrasce ponašanja, a rodno zasnovano nasilje prema ženama prepoznaje se kao nasilje usmjereno protiv žene zato što je žena ili ono koje nesrazmjerno pogađa žene. Zakon istovremeno eksplicitno štiti djecu kao zasebne nositelje prava, naglašavajući da je dijete svaka osoba mlađa od osamnaest godina, te precizira ulogu organa starateljstva u okviru centara za socijalni rad i općinskih službi socijalne zaštite.
Središnji normativni instrument Zakona je otvoreni katalog radnji koje se smatraju nasiljem. Takva struktura nije slučajna: zakonodavac izbjegava usko tumačenje zasnovano isključivo na teškim fizičkim povredama i obuhvata obrasce kontrole, zastrašivanja i ekonomske dominacije koji u praksi često prethode eskalaciji. Nasilje se stoga prepoznaje i kroz verbalne napade, prijetnje, uhođenje, ograničavanje kretanja i komunikacije, uskraćivanje izdržavanja, onemogućavanje pristupa zdravstvenoj zaštiti, zloupotrebu fotografija i snimaka s ciljem diskreditacije, kao i kroz ponižavajuće postupanje prema djeci, uključujući tjelesno kažnjavanje i zanemarivanje. Time se suštinski širi zaštitna mreža: pravni sistem više ne čeka vrhunac opasnosti kako bi reagirao, već je ovlašten intervenisati ranije, čim su ispunjeni kriteriji za ugrozu integriteta, dostojanstva ili sigurnosti.
Operativna snaga zakonskog režima počiva na hitnim i privremenim mjerama zaštite. Sudovi, često potaknuti prijedlogom policije, centra za socijalni rad ili žrtve, mogu naložiti udaljenje učinioca iz stana, zabranu približavanja i komunikacije, privremeno urediti kontakte s djecom, odrediti obavezni psihosocijalni tretman ili privremeno oduzeti oružje. U okolnostima neposredne opasnosti sudska intervencija može uslijediti i bez prethodnog saslušanja druge strane. Takav pristup je logičan odgovor na realnost nasilja koje se često odvija iza zatvorenih vrata i eskalira naglo. Međutim, njegova legitimnost proizlazi iz naknadnog, brzog i sadržajnog preispitivanja odluke, gdje se drugoj strani osigurava pravo na očitovanje, pristup spisu i kontradiktornu raspravu. Hitnost, proporcionalnost i revizibilnost tvore tronožac zakonitog postupanja: mjera mora stići na vrijeme, pogoditi stvarni rizik što je moguće manjim zadiranjem u prava druge strane i ostati pod periodičnim sudskim nadzorom, uz spremnost na prilagođavanje činjenicama koje izranjaju kako postupak odmiče.
Upravo na spoju hitnosti i pravičnosti javljaju se tačke napona u primjeni. Ex parte odlučivanje, kao izuzetak motiviran potrebom da se spriječi neposredna šteta, najosjetljivije je na optužbe o pretjerivanju i formalizmu. Zabrane približavanja koje se određuju mehanički, bez uvažavanja konkretne arhitekture prostora ili činjenice zajedničkog domaćinstva, dovode do rješenja koja se ne mogu provesti bez dodatne štete i za žrtvu i za drugu stranu. Uređenje kontakata s djecom često iziskuje finu ravnotežu između zaštite roditelja žrtve i najboljeg interesa djeteta koje ima pravo na odnos s oba roditelja, naravno uz mjere nadzora kada je to nužno. Kvalitet odluka trpi ako se previše oslanjaju na jednostrane iskaze bez minimalne provjere vjerodostojnosti kroz medicinsku dokumentaciju, izjave trećih osoba ili digitalne tragove komunikacije. Sve to ne govori protiv hitne zaštite, nego u prilog strožoj forenzičkoj disciplini koja učvršćuje opravdanost intervencije.
Rasprava o mogućim zloupotrebama ne smije biti taoc površnih generalizacija. Svaki sistem hitnih mjera, pa i ovaj, izložen je opasnosti instrumentalizacije, osobito kada se porodični sporovi vode na više frontova. Rješenje ne leži u podizanju pragova do nedostupnosti, nego u poboljšanju metodologije odlučivanja. Standardizirane procjene rizika unutar spisa, kratka i obavezna kontrolna ročišta nakon odluka donesenih bez saslušanja, jasno obrazlaganje proporcionalnosti i individualizacije svake mjere, te minimalni skup provjerljivih indicija prije produženja dugoročnijih restrikcija, čine tkivo prakse koja istovremeno štiti i uvjerava. Takva praksa, oslonjena na brzu i preciznu koordinaciju s policijom, centrima za socijalni rad i zdravstvenim ustanovama, uz stalnu edukaciju sudija i stručnih službi i unutrašnji nadzor kvaliteta, smanjuje prostor za pogrešku, jača povjerenje javnosti i potvrđuje da hitnost ne znači proizvoljnost.
Pravni lijekovi dodatno osiguravaju legitimnost sistema. Žalba je dostupna strankama i ovlaštenim podnosiocima prijedloga, obično u kratkim rokovima, a njeno neodlagajuće dejstvo u pogledu izvršenja hitnih mjera kompenzira se obavezom drugostepenog suda da odluči promptno i sadržajno. Time žalbeni postupak postaje mjesto korekcije i fine kalibracije, a ne puka formalnost koja potvrđuje već doneseno.
U konačnici, zaštita od nasilja u porodici i nasilja prema ženama u Federaciji BiH nije samo skup normi, nego i kultura primjene. Ona pretpostavlja istovremenu brigu za sigurnost žrtava i čuvanje procesnih prava svake osobe, sa sviješću da se pogrešna odluka može preliti u nesagledive posljedice. Širok pojmovnik i otvoreni katalog radnji omogućavaju ranu intervenciju i prepoznavanje suptilnih obrazaca kontrole i degradacije. Hitne mjere štite kada je najpotrebnije, ali svoju punu legitimnost stiču tek uz pažljivo obrazlaganje, individualizaciju, vremenska ograničenja i periodične provjere. Tek tako se postiže ono što ovaj režim obećava: stvarna i pravovremena zaštita žrtava, dostojanstvena i razumna procedura za sve uključene, te društveni signal da pravni poredak vidi, razumije i djeluje kad je nasilje u pitanju.
