Prof.dr.Esad Hrvačić, Ugovor o doživotnom izdržavanju u pravu Federacije Bosne i Hercegovine

Ugovor o doživotnom izdržavanju u pravu Federacije Bosne i Hercegovine

1. Uvod: praktični značaj ugovora o doživotnom izdržavanju

Ugovor o doživotnom izdržavanju je u praksi Federacije BiH jedan od najčešće korištenih instrumenata raspolaganja imovinom za slučaj smrti, naročito u situacijama kada starije osobe žele osigurati brigu i njegu do kraja života, ali i kada postoji konflikt nasljednika ili nepovjerenje prema zakonskom nasljednom režimu.

Njegov značaj proizlazi iz činjenice da ovaj ugovor, kada je valjano zaključen i izvršavan, proizvodi direktnu posljedicu: imovina koja je predmet ugovora ne ulazi u ostavinsku masu i time se izuzima iz nasljednog režima. Upravo ova posljedica ga čini osjetljivim u pogledu prava nužnih nasljednika, zbog čega se često javlja pitanje da li je ugovor korišten kao legitiman ugovor aleatornog karaktera ili kao pravni mehanizam za “prebacivanje” imovine radi isključenja nasljednika.

2. Zakonski okvir: regulacija u Zakonu o nasljeđivanju FBiH

U Federaciji BiH ugovor o doživotnom izdržavanju je regulisan u Zakonu o nasljeđivanju FBiH, i to odredbama čl. 146–154.

2.1. Pojam i osnovna obilježja (član 146)

Zakon u članu 146 daje normativnu definiciju ugovora:

• Primatelj izdržavanja se obavezuje da će na davatelja izdržavanja prenijeti vlasništvo na određenim stvarima ili drugim pravima;
• Davatelj izdržavanja se obavezuje da će zauzvrat primatelja izdržavati i brinuti se o njemu do kraja života, te ga nakon smrti sahraniti.

(čl. 146 st. 1)

Ako nije drugačije ugovoreno, izdržavanje podrazumijeva:

• stan i hranu (u domaćinstvu izdržavatelja ili na drugom mjestu određenom ugovorom),
• zadovoljavanje drugih potreba,
• njegu u bolesti.
• (čl. 146 st. 2)

Dalje, zakon dopušta da se:

• prijenos vlasništva odgodi do smrti primaoca izdržavanja, (čl. 146 st. 3)
• ugovor zaključi u korist trećeg lica, (čl. 146 st. 4)
• ugovor zaključe i lica koja su već po zakonu dužna međusobno se izdržavati. (čl. 146 st. 5)

Najvažnija nasljednopravna posljedica je eksplicitno propisana:

“Imovina koja je predmet valjanog ugovora o doživotnom izdržavanju ne ulazi u ostavinsku masu.”
(čl. 146 st. 6)

Ova norma daje ključni odgovor zašto je ugovor u praksi često predmet sporova: njegovim dejstvom se faktički isključuju nasljednici (uključujući nužne nasljednike) iz nasljeđivanja predmetne imovine.

3. Forma ugovora i prelomna tačka u praksi FBiH

3.1. Raniji režim forme: notarska isprava kao uslov

U ranijem normativnom rješenju (koje je bilo povezano sa Zakonom o notarima), član 147 stav 1 je predviđao da se ugovor o doživotnom izdržavanju može zaključiti isključivo u formi notarske isprave.

To je u praksi dovelo do notarske “ekskluzive” pri zaključenju ugovora, što je imalo ozbiljne implikacije za pravnu sigurnost, pristupačnost postupka i slobodu ugovaranja.

3.2. Odluka Ustavnog suda FBiH U-22/16 (6.3.2019): odredba proglašena neustavnom

Prelomni moment nastaje nakon odluke Ustavnog suda Federacije BiH broj U-22/16 od 6.3.2019. godine, kojom je sporna odredba proglašena neustavnom i u tom smislu brisana.

Time je formalno uklonjena norma koja je notarima davala isključivu nadležnost da sastavljaju ovaj ugovor kao notarsku ispravu.

3.3. Obaveza notara iz člana 147 st. 2 Zakona o nasljeđivanju: pouka o posljedicama

I nakon prestanka važenja stava 1, Zakon o nasljeđivanju FBiH u članu 147 (st. 2) zadržava bitnu garanciju:
notar je obavezan da stranke pouči o nasljednopravnim posljedicama ugovora i da u ispravi naznači da je tako postupljeno.

Time se jasno potvrđuje potreba da stranke budu upozorene da će predmetna imovina biti izuzeta iz ostavine – što je centralna posljedica ugovora.

4. Nedoumice nakon odluke Ustavnog suda: da li ugovor može kod advokata ili samo kod notara?

Uprkos brisanju notarske ekskluzive, u praksi se pojavljuje pitanje:

Da li se ugovor o doživotnom izdržavanju može zaključiti u formi privatne isprave (npr. sastavljene kod advokata), uz ovjeru potpisa, ili se i dalje mora zaključiti kod notara?

Tu nastaje ključni problem koji si naglasio:

• Općinski sud u Sarajevu je zauzeo stav koji nije usklađen sa duhom odluke Ustavnog suda, te smatra da se ovakvi ugovori ne mogu ovjeravati kod suda kao drugi ugovori o prometu nekretnina, čime je faktički onemogućio da ugovor bude zaključen van notarske forme.
• Time je sud faktički vratio notarima ekskluzivitet “na mala vrata”, iako je ustavno-sudska intervencija upravo bila usmjerena protiv takve ekskluzivnosti.

Ovakav pristup proizvodi ozbiljne posljedice:

1. sužava slobodu ugovaranja i dostupnost pravne zaštite;
2. odstupa od ustavne logike presude Ustavnog suda;
3. proizvodi nejednakost građana u pravnom prometu;
4. uvodi pravnu nesigurnost i rizik od različite prakse po općinama/kantonima.

Iz tih razloga je opravdan stav da će sud morati snositi posljedice ovakvog postupanja – kako kroz eventualna ustavno-pravna preispitivanja, tako i kroz odgovornost za narušavanje pravne sigurnosti.

5. Osiguranje prava stranaka: zemljišnoknjižni mehanizmi (čl. 148)

Zakon dodatno uređuje instrumente zaštite:

• može se upisati zabrana otuđenja/opterećenja do smrti primaoca izdržavanja (čl. 148 st. 1);
• ako je prijenos vlasništva odgođen do smrti primaoca, davatelj može upisati svoje pravo iz ugovora u zemljišnu knjigu (čl. 148 st. 2).

Ovo je izrazito važno, jer daje praktičnu mogućnost da davatelj izdržavanja osigura svoju buduću poziciju, a istovremeno potvrđuje da se pravo može “učiniti vidljivim” trećima i prije smrti primaoca.

6. Prestanak i raskid ugovora (čl. 152–154)

Zakon uređuje:

• sporazumni raskid i nakon početka izvršenja, (čl. 152 st. 1)
• raskid zbog poremećenih odnosa i nepodnošljivog života u zajednici, (čl. 152 st. 2)
• raskid zbog neizvršenja obaveza, (čl. 152 st. 3)
• pravo na naknadu po općim pravilima imovinskog prava. (čl. 152 st. 4)

Kod promijenjenih okolnosti, sud može odnose preurediti ili raskinuti ugovor, pa čak i preinačiti pravo u doživotnu rentu (čl. 153).

Posebna situacija je smrt davatelja izdržavanja: obaveze mogu preći na bračnog druga i potomke koji su pozvani na nasljeđe – ako pristanu (čl. 154).

7. Ključno praktično pitanje: može li se ugovor pobijati nakon smrti primaoca izdržavanja?

U praksi se često čuje stav da je ugovor o doživotnom izdržavanju “nepobojan” i da potpuno isključuje mogućnost potraživanja nužnih nasljednika.

Međutim, takav stav je previše pojednostavljen.

7.1. Istina: ugovor ima snažne posljedice po nužne nasljednike

Istina je da valjan ugovor proizvodi pravnu posljedicu iz čl. 146 st. 6:

Predmet ugovora ne ulazi u ostavinu, pa se nužni dio ne može namirivati iz te imovine.

U tom smislu, ugovor često postaje sredstvo kojim se davatelju omogućava:

• uknjižba prava (i prije smrti, kada je upisano pravo iz ugovora),
• sticanje imovine mimo ostavinskog postupka.

7.2. Ali: ugovor se može poništiti/utvrditi ništavim ako je svrha bila simulacija ili izigravanje zakona

Ti si potpuno tačno naveo suštinu: ugovor može biti predmet pobijanja ako se dokaže da:

• nije postojala stvarna volja i motiv izdržavanja,
• nego je ugovor zaključen samo da:
• isključi zakonskog nasljednika,
• prenese imovinu mimo ostavinskih pravila,
• stvori privid ugovora o izdržavanju, a u stvarnosti predstavlja darovanje/prikriveni pravni posao.

U takvim slučajevima oštećeno lice može tužbom tražiti:

• utvrđenje ništavosti ugovora (ako je protivpravan, protivan prinudnim normama ili moralu društva),
• ili
• poništenje ugovora po pravilima obligacionog prava (ako postoje mane volje i sl.).

Zato se ne može prihvatiti kao apsolutno tačno tvrđenje da se ugovor “ne može pobijati”. On se može pobijati – samo ne kroz institut nužnog dijela kao kod poklona, nego kroz tužbe kojima se napada valjanost ugovora.

7.3. “Moral društva” i zloupotreba instituta

U situacijama kada ugovor očigledno nije imao socijalnu i stvarnu funkciju izdržavanja, već je služio eliminaciji nasljednika, može se postaviti pitanje protivnosti moralu društva.

Tužbom bi se moglo tražiti da se ugovor proglasi ništavim jer predstavlja zloupotrebu pravne forme, a učinak mu je protiv načela savjesnosti i poštenja i zabrane izigravanja zakona.

Posebno treba naglasiti da praksa poznaje slučajeve poništavanja ugovora upravo u kontekstu zaštite zakonskih nasljednika – kada je dokazano da izdržavanje nije ni postojalo, ili je bilo formalno/minimalno, a ugovor je zaključen isključivo radi raspolaganja imovinom.