Međunarodna zaštita civilnih žrtava rata iz Bosne i Hercegovine pred Komitetom protiv torture UN
(Zastara domaćih potraživanja, član 22. Konvencije i domet međunarodne reparacije)
- Uvod
Bosna i Hercegovina se i više od dvije decenije nakon završetka oružanog sukoba suočava s ozbiljnim i sistemskim nedostatkom u pogledu ostvarivanja prava civilnih žrtava rata, posebno kada je riječ o naknadi nematerijalne štete, rehabilitaciji i drugim oblicima reparacije. Iako su brojni ratni zločini procesuirani pred domaćim i međunarodnim sudovima, veliki broj žrtava – naročito građani Sarajeva koji su tokom višegodišnje opsade bili izloženi kontinuiranom granatiranju, snajperskoj vatri, strahu i teškoj psihičkoj patnji – ostali su bez efektivne sudske zaštite u parničnim postupcima. Domaći sudovi, uključujući i Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u velikom broju predmeta zauzeli su stav da su zahtjevi za naknadu nematerijalne štete zastarjeli, primjenjujući opće rokove iz Zakona o obligacionim odnosima, bez obzira na ratni kontekst i prirodu povreda.
Istovremeno, Bosna i Hercegovina je 1. oktobra 1993. godine postala država potpisnica Konvencije protiv torture i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih kazni ili postupaka, čime je preuzela jasne međunarodnopravne obaveze da spriječi, istraži, procesuira i sankcioniše djela torture, te da žrtvama osigura efektivno i ostvarivo pravo na reparaciju, uključujući pravičnu i adekvatnu naknadu i rehabilitaciju. Iako su brojna djela teških povreda ljudskih prava, uključujući ratno seksualno nasilje i druge oblike zlostavljanja, počinjena u ranoj fazi ratifikacije Konvencije ili neposredno prije njenog stupanja na snagu, međunarodna odgovornost države ne može se svesti isključivo na trenutak izvršenja inicijalnog djela.
U praksi ugovornih tijela Ujedinjenih nacija, a naročito Komiteta protiv torture, polazi se od stava da djela torture i srodnih oblika teškog zlostavljanja proizvode trajna i kontinuirana pravna dejstva. Obaveza države da osigura djelotvornu istragu, krivično gonjenje i reparaciju žrtvama predstavlja pozitivnu obavezu koja traje i nakon ratifikacije Konvencije. Stoga se pitanje nadležnosti Komiteta ratione temporis ne sagledava isključivo kroz datum izvršenja povrede, već kroz činjenicu da se propusti države u osiguravanju pravnih sredstava i reparacije nastavljaju i nakon stupanja Konvencije na snagu.
Ovakav pristup potvrđen je i u praksi drugih ugovornih tijela, poput Komiteta za uklanjanje diskriminacije žena (CEDAW), koji je prihvatio nadležnost u predmetima u kojima su inicijalni događaji nastupili prije stupanja na snagu Fakultativnog protokola, ali su njihove posljedice bile trajne. Primjena tog pravnog rezonovanja mutatis mutandis ima poseban značaj u kontekstu ratnog nasilja i torture u Bosni i Hercegovini.
U tom normativnom okviru, ovaj članak analizira praksu Komiteta protiv torture, s posebnim osvrtom na odluku donesenu povodom individualne predstavke br. 854/2017, s ciljem da se ispita na koji način međunarodni mehanizmi mogu predstavljati alternativni i efektivan put ostvarivanja prava na reparaciju za civilne žrtve rata u Bosni i Hercegovini, uključujući i one čiji su zahtjevi pred domaćim sudovima odbijeni zbog zastare.
- Komitet protiv torture i nadležnost prema članu 22. Konvencije
Komitet protiv torture (CAT) je ugovorno tijelo osnovano Konvencijom protiv torture. Njegova ključna nadležnost, od posebnog značaja za građane Bosne i Hercegovine, jeste razmatranje individualnih predstavki u skladu sa članom 22. Konvencije, pod uslovom da je država priznala tu nadležnost, što je Bosna i Hercegovina učinila.
Komitet ne djeluje kao instanca koja poništava domaće presude, ali ima ovlaštenje da utvrdi međunarodnu odgovornost države i naloži reparacione mjere u skladu s Konvencijom.
- Praksa Komiteta i predstavka br. 854/2017
U odluci donesenoj povodom individualne predstavke br. 854/2017, Komitet protiv torture je, postupajući po članu 22. Konvencije, utvrdio povredu člana 14. stav (1), u vezi s članom 1. Konvencije, zaključivši da država potpisnica nije osigurala žrtvi torture efektivno, ostvarivo i pravovremeno pravo na reparaciju. Komitet je pri tome jasno naglasio da formalno postojanje domaćih pravnih lijekova nije dovoljno ukoliko oni, u svojoj praktičnoj primjeni, ne omogućavaju pravičnu naknadu štete i rehabilitaciju žrtve.
Posebno je značajno da je Komitet u ovom predmetu zauzeo stav da se institut zastare ne može primjenjivati na zahtjeve za reparaciju u slučajevima torture, imajući u vidu kontinuiranu prirodu posljedica takvih povreda i pozitivne obaveze države koje proizlaze iz Konvencije. Time je Komitet reafirmisao princip da domaća procesna ograničenja, uključujući zastaru, ne smiju dovesti do faktičkog uskraćivanja prava žrtava na reparaciju, niti mogu predstavljati opravdanje za neispunjavanje obaveza države prema članu 14. Konvencije.
- Ratno nasilje, psihička patnja i pojam torture
Komitet pojam torture tumači široko, obuhvatajući ne samo fizičko zlostavljanje, već i namjerno nanošenje teške psihičke patnje, dugotrajno izlaganje strahu i sistematsko nasilje nad civilima. U tom smislu, dugotrajna opsada Sarajeva i slični oblici ratnog nasilja mogu, u zavisnosti od intenziteta i posljedica, dostići prag nečovječnog postupanja ili torture u smislu Konvencije.
- Sudar domaće zastare i međunarodnih obaveza
Domaća sudska praksa, potvrđena od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, primjenjuje zastaru na zahtjeve civilnih žrtava rata. Nasuprot tome, Komitet protiv torture zauzima stav da kontinuirana priroda posljedica torture isključuje primjenu zastare na pravo na reparaciju.
- Da li se putem Komiteta „oživljavaju“ zastarjeli postupci?
Postupci pred Komitetom ne predstavljaju obnovu domaćih parnica, ali omogućavaju samostalan međunarodni put ostvarivanja prava na reparaciju, čime se faktički prevazilaze prepreke koje proizlaze iz domaćeg formalizma.
- Značaj za civilne žrtve rata iz opkoljenog Sarajeva 1992-195
Praksa Komiteta otvara realnu pravnu mogućnost za civilne žrtve rata iz Sarajeva čija su potraživanja odbijena zbog zastare, pod uslovom da se dokažu trajne posljedice i nedjelotvornost domaćih pravnih sredstava.
- Zaključak
Praksa Komiteta protiv torture, posebno izražena u predmetu predstavke br. 854/2017, potvrđuje da međunarodno pravo nudi efikasan korektiv domaćim ograničenjima. Za civilne žrtve rata u Bosni i Hercegovini, Komitet predstavlja realnu i legitimnu instancu za ostvarivanje prava na reparaciju, u skladu s Konvencijom protiv torture.
