Obaveze psolodavca da radniku isplati štetu zbog povreda koje nastanu u toku rada
Povreda na poslu kao poseban vid zaštite radnika nije posebno regulisana odredbama Zakona o radu. To nikako neznači da radnik nema pravo da potražuje naknadu štete za nastalu povredu koju je pretrpio na radu.
Naknada štete je regulisana odredbom člana 93 Zakona o radu koja glasi:
„(1) Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava.
(2) Pravo na naknadu štete iz stava 1. ovog člana, odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.
(3) Naknada plaće koju radnik ostvari zbog nezakonitog otkaza ne smatra se naknadom štete. na o radu koja glasi:“
Analizirajući ovu odredbu izvodi se zaključak da radnik ima pravo na naknadu štete koju pretrpi u vezi sa radom. Savim je sigurno da povreda na radu je ta vrsta štete. Postavlja se dodatno pitanje: Koju vrstu štete radnik može potraživati? Šteta koju radnik može potraživati je materijalna i nematerijalna. Materijalna šteta je šteta troškova liječenja, razlika umanjenje plaće ako ju je imao tokom spriječenosti da radi kao i drugi materijalni troškovi koje je radnik imao tokom liječenja kao napr. troškovi prevoza i sl.
Nematerijalna šteta je šteta koja nastane zbog duševnih bolova koji nastanu usljed fizičkog straha, fizičkih bolova ili naruženosti. U nematerijalnu štetu spada i stepen umanjenje životne aktivnosti – kako je osiguravajuća društva oslovljavaju kao trajni invaliditet.
Kao što smo rekli ovu vrstu štete je dužan da nadoknadi poslodavac. U praksi je veoma malo slučajeva da radnik utuži poslodavca u privatnom sektoru, dok u državnom sektoru je to češći slučaj. Razlog toga je strah od otkazivanja ugovora o radu. Kako su poslodavci svjesni rizika radnika od povrijeđivanja veliki broj poslodavac osigurava svoje radnike.
Radnici trebaju znati da saznanje da je kolektivno osiguran neznači da je on time u potpunosti zaštićen. Kolika je njegova zaštita zavisi od visine osigurane sume. Recimo ako je osigurana suma 100 000 KM za 1% utvrđenog invalifditeta se naplaćuje 1000 KM. U postupcima naknade štete je ključni je momenat koliki stepen invaliditeta će biti utvrđen. Osiguravajuća društva nastoje da on bude što manji a oštećeni da bude što veći.
Što radnici trebaju znati je da se kod osiguravajućih društava osigurava samo trajni invaliditet dok ostali vidovi nematerijalne štete se ne osiguravaju.
Ono što predlažem je da radnici instiraju od poslodavca da ih kolektivno osigura na što veću sumu jer premije tih osiguranja nisu velike. Na ovakvim kolektivnim osiguranjima treba insistirati sa većim premijama pa makar radnik plaćao dio premije. Ovakva osiguranja su ozbiljna zaštita radnika kada se desi nezgoda.
Ovaj članak je nastao kao rezultat obraćanja jedne klijetice Agenciji koja je doživila povredu na poslu ali je od pretpostavljenih ubjeđivana da ona to nemože naplatiti, da su to samo medijske laži i sl. Posebno zbunjuje činjenica da je upravo ova klijentica kolektivno osigurana. Umjesto da poslodavac ovoj radnici pruži svaki vid podrške on je ubjeđuje da je štetu nemoguće naplatiti. Agencije za posredovanje u naplati štete Restitucija je naravno objasnila klijentici kakva prava ima i ovaj slučaj se uspješno realizuje.
I na kraju svaki radnik koji doživi povredu na poslu mora znati da ima pravo na naknadu štete bez obzira šta o tome njemu govorili pretpostavljeni!
Pripremila:
Lejla Hrvačić, dipl. pravnik
