Prof.dr.Esad Hrvačić, Neopozivost nasljedničke izjave prema Zakonu o nasljeđivanju FBiH – Apsolutna ili relativna pravna sigurnost?

Neopozivost nasljedničke izjave prema Zakonu o nasljeđivanju FBiH – Apsolutna ili relativna pravna sigurnost?

Uvod

Član 168. Zakona o nasljeđivanju Federacije Bosne i Hercegovine propisuje da se izjava o prihvatanju ili odricanju od naslijeđa ne može opozvati. Međutim, isti član u svom drugom stavu ostavlja prostor za izuzetak, dopuštajući pobijanje ove izjave po općim pravilima o pobijanju pravnih poslova zbog mana volje.

Ova odredba u praksi otvara pravno pitanje: Da li je nasljednička izjava uistinu neopoziva, ili postoje okolnosti pod kojima se može uspješno osporiti?

1. Pravna priroda nasljedničke izjave

Nasljednička izjava je izričita voljna izjava nasljednika, kojom on prihvata ili se odriče naslijeđa. Ova izjava ima konstitutivni karakter i proizvodi pravno dejstvo od trenutka kada je data u ostavinskom postupku, pred sudom ili notarom.

Član 168. stav (1) izričito kaže:

„Izjava o odricanju od naslijeđa ili o primanju naslijeđa ne može se opozvati.“

Ova formulacija upućuje na neopozivost izjave, čime se želi postići pravna sigurnost i stabilnost ostavinskog postupka. Ipak, zakonodavac u stavu (2) navodi:

„Nasljednik može izjavu iz stava 1. ovog člana pobijati po općim pravilima o pobijanju pravnih poslova zbog mana volje.“

Ovdje se otvara prostor za relativnu pobojnost izjave, u skladu sa pravilima obligacionog prava.

2. Šta se smatra „manama volje“?

Mane volje su okolnosti koje dovode u sumnju slobodnu i svjesnu volju davatelja izjave, a uključuju:

• Prevaru – ako je nasljednik doveden u zabludu.
• Prisiljavanje (vis compulsiva) – kada je izjava data pod pritiskom ili prijetnjom.
• Zabluda – ako nasljednik nije znao sve relevantne činjenice (npr. stvarnu vrijednost naslijeđa).
• Značajna zabluda o sadržaju izjave.
• Strah (vis absoluta) – kad je izjava iznuđena direktnom fizičkom prisilom.

U svim ovim slučajevima, nasljednik može pokrenuti parnični postupak za poništaj nasljedničke izjave.

3. Ko može osporavati izjavu i u kojem roku?

Zakon koristi izraz „nasljednik“, što se odnosi na lice koje je dalo spornu izjavu. Dakle, samo davatelj nasljedničke izjave ima aktivnu legitimaciju da pokrene postupak za njeno poništenje.

Rokovi su propisani po pravilima o rušljivim pravnim poslovima:

• Subjektivni rok: 1 godina od dana kada je nasljednik saznao za razlog ništavosti.
• Objektivni rok: 3 godine od dana davanja izjave.

4. Pravni put: Kako osporiti izjavu?

Izjava se osporava tužbom u redovnom parničnom postupku, ne u ostavinskom postupku.

• Tužilac: nasljednik koji je dao izjavu.
• Tuženi: drugi nasljednici koji su stekli pravo na osnovu te izjave.
• Nadležnost: općinski sud prema mjestu ostavine.

Bitno je napomenuti da sud ne može ex officio odbaciti ili ignorisati datu izjavu, već je potrebna sudska odluka kojom se ona poništava.

5. Praksa i zaključak

U pravnoj i sudskoj praksi preovladava mišljenje da je izjava o naslijeđu pravno obavezujuća i neopoziva. Međutim, uz postojanje mana volje, ona nije apsolutno nepromjenjiva. Član 168. stav (2) jasno otvara vrata osporavanju u slučajevima kada volja nasljednika nije bila slobodna, svjesna i ozbiljna.

Zaključak: Nasljednička izjava je u pravilu neopoziva, ali nije nepobitna. Ako je data pod uticajem mana volje, može se pobijati u sudskom postupku u jasno definisanim rokovima. Time zakon ostvaruje ravnotežu između pravne sigurnosti i zaštite individualnih prava nasljednika.