Prof.dr.Esad Hrvačić, Pogrešna sudska praksa kod utvrđenja služnosti nužnog prolaza putem dosjelosti

Pogrešna sudska praksa kod utvrđenja služnosti nužnog prolaza putem dosjelosti

1. Uvod

Institut stvarnih služnosti predstavlja jedno od temeljnih ograničenja prava vlasništva, te kao takav mora biti tumačen restriktivno, u skladu sa zakonom i svrhom zbog koje je ustanovljen. Posebno osjetljivo pitanje u sudskoj praksi jeste razgraničenje između stvarne služnosti puta stečene dosjelošću i služnosti nužnog prolaza, koja se po svojoj pravnoj prirodi bitno razlikuje od ostalih stvarnih služnosti.

U ovom radu analizira se jedna pravna situacija u kojoj je sud, po mišljenju autora, zauzeo pogrešan pravni stav, prihvativši tužbeni zahtjev za utvrđenje prava služnosti nužnog prolaza putem dosjelosti, iako nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke propisane Zakonom o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine.

2. Zakonski okvir – dosjelost služnosti i nužni prolaz

2.1. Dosjelost stvarne služnosti

Prema članu 210. Zakona o stvarnim pravima FBiH:

„Stvarna služnost osniva se na osnovu zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio.“

Međutim, stav (2) istog člana izričito isključuje dosjelost ako se služnost izvršavala:

1. zloupotrebom povjerenja,
2. silom,
3. potajno,
4. ili na zamolbu do opoziva.

Dakle, dosjelost podrazumijeva kontinuirano, samostalno i zakonito izvršavanje sadržaja služnosti, bez privremenog ili tolerisanog karaktera.

2.2. Nužni prolaz kao posebna vrsta služnosti

Nužni prolaz regulisan je članom 233. Zakona o stvarnim pravima FBiH, koji jasno propisuje:

„Nužni prolaz je služnost puta koju je osnovao sud na zahtjev vlasnika nekretnine do koje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom…“

Iz ove odredbe proizlazi nekoliko ključnih pravnih činjenica:

1. Nužni prolaz ne nastaje dosjelošću, već isključivo sudskom odlukom,
2. Preduslov za njegovo osnivanje je nepostojanje nikakvog ili prikladnog pristupa javnom putu,
3. Mora postojati razmjer koristi i štete između povlasne i poslužne nekretnine.

3. Pogrešno poistovjećivanje instituta u sudskoj praksi

U predmetnoj pravnoj situaciji, tužitelji su tvrdili da su preko 20 godina koristili sporni prolaz kao prilaz svojim nekretninama, te su zahtijevali:

1. utvrđenje prava služnosti,
2. upis tog prava u zemljišne knjige,
3. obavezivanje tuženih da omoguće nesmetan prolaz.

Međutim, tokom postupka je nesporno utvrđeno:

1. da su tužitelji svih 20 godina koristili javni put kao prilaz svojim kućama,
2. da sporni prolaz nije bio jedini mogući prilaz,
3. da je zabrana prolaza uslijedila tek 2021. godine, upravo zbog postojanja alternativnog pristupa.

Uprkos ovim činjenicama, sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da se tuženi nisu protivili korištenju prolaza duži vremenski period.

Ovakav stav suda predstavlja pravnu grešku, jer se nužni prolaz ne može sticati dosjelošću, niti se može osnovati ukoliko ne postoji stvarna nužnost.

4. Nedostatak pravnog interesa tužitelja

Jedan od osnovnih procesnih uslova za vođenje parnice jeste postojanje pravnog interesa. U konkretnom slučaju, tužitelji:

• u momentu podnošenja tužbe,
• kao i tokom cijelog postupka,

imali su obezbijeđen pristup javnom putu drugim, nesporno utvrđenim pravcem.

Samim tim, nužnost prolaza nije postojala, što znači da tužitelji nisu imali pravni interes za pokretanje postupka radi utvrđenja služnosti nužnog prolaza.

Sud je propustio da ovu činjenicu cijeni, iako ona predstavlja bitnu materijalnopravnu okolnost.

5. Privremeni karakter nužnog prolaza i mogućnost ukinuća

Član 270. Zakona o stvarnim pravima FBiH dodatno potvrđuje pogrešnost ovakve sudske odluke, jer propisuje:

„Sud će na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine ukinuti nužni prolaz… ako utvrdi da postoji drugi prikladniji ili jednako prikladan prolaz…“

Nužni prolaz je po svojoj prirodi privremen institut, koji prestaje čim prestane nužnost. U konkretnom slučaju, čak i da je služnost bila pravilno ustanovljena, vlasnik poslužne nekretnine bi imao potpuno osnovano pravo da zahtijeva njeno ukinuće, jer alternativni prilaz postoji.

Time ovakva presuda postaje bezrazložna i neodrživa u stvarnim okolnostima, jer proizvodi pravnu situaciju koja je suprotna svrsi zakona.

6. Zaključak

Pravo stvarnih služnosti predstavlja izuzetak od punog uživanja prava vlasništva i kao takvo mora biti tumačeno restriktivno, u skladu sa zakonskim pretpostavkama i svrhom radi koje je ustanovljeno. Posebno je važno jasno razlikovati stvarne služnosti koje se mogu steći dosjelošću od služnosti nužnog prolaza, koje po svojoj pravnoj prirodi predstavljaju poseban institut sa strogo propisanim uslovima osnivanja i trajanja.

Dosjelost kao način sticanja stvarnih služnosti pretpostavlja dugotrajno, samostalno i zakonito izvršavanje sadržaja služnosti, uz odsustvo protivljenja vlasnika poslužne nekretnine. Međutim, ova pravila se ne mogu mehanički primjenjivati na služnost nužnog prolaza, jer nužni prolaz ne nastaje voljom stranaka niti faktičkim stanjem, već isključivo sudskom odlukom, i to samo onda kada ne postoji nikakav ili prikladan pristup javnom putu. Time se potvrđuje da nužni prolaz nije „redovna“ stvarna služnost, već izuzetak opravdan krajnjom nuždom.

Nužni prolaz je po svojoj suštini privremen i uslovljen institut. Njegovo postojanje zavisi od trajanja stvarne potrebe vlasnika povlasne nekretnine, te prestaje onog trenutka kada se pojavi drugi prikladan ili jednako prikladan pristup javnom putu. Upravo zbog toga zakon predviđa mogućnost njegovog ukinuća, bez obzira na pravni osnov na kojem je osnovan, čime se dodatno naglašava njegova funkcionalna, a ne trajna priroda.

U tom kontekstu, od posebne je važnosti postojanje pravnog interesa kao pretpostavke za osnivanje i održavanje služnosti nužnog prolaza. Ukoliko vlasnik povlasne nekretnine ima realnu i funkcionalnu mogućnost pristupa javnom putu drugim pravcem, pravni interes za ograničavanje tuđe nekretnine prestaje. Pravo vlasništva nad poslužnom nekretninom ne može se trajno ograničavati radi pogodnosti, navike ili lakšeg pristupa, već isključivo radi nužnosti.

Ispravno tumačenje Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva da se institut nužnog prolaza primjenjuje strogo, suzdržano i izuzetno, uz stalnu provjeru da li su ispunjeni zakonski uslovi u trenutku njegovog osnivanja, ali i tokom njegovog trajanja. Svako odstupanje od ovih principa dovodi do neopravdanog zadiranja u pravo vlasništva i narušavanja pravne sigurnosti.

Zaključno, dosljedna i normativno utemeljena primjena instituta stvarnih služnosti predstavlja ključ za očuvanje ravnoteže između interesa vlasnika povlasne i poslužne nekretnine, kao i za zaštitu temeljnih načela stvarnog prava. Samo takav pristup može osigurati predvidivost, pravičnost i pravnu sigurnost u imovinskopravnim odnosima.