Notari nemaju isključivo pravo na sačinjavanju Ugovora o doživotnom izdržavanju
Ugovor o doživotnom izdržavanju je pravni posao kojim se primalac izdržavanja obavezuje da svoja imovinska prava, u cijelosti ili djelimično, prenese na davaoca izdržavanja, a zauzvrat se davalac izdržavanja obavezuje da ga izdržava do kraja života. Radi se o dvostrano obaveznom pravnom poslu koji je u praksi čest i od velikog značaja u nasljednopravnim odnosima.
Ugovor se može raskinuti za života primaoca izdržavanja, s tim da je primalac obavezan da izvrši povrat onoga što je davalac činio za njega do dana raskida. Imovina koja je predmet ugovora može se prenijeti na davaoca već za života primaoca, ali i nakon njegove smrti, pod uslovom da stranke to izričito odrede u samom ugovoru.
Zakonski okvir
Propisi koji regulišu ugovor o doživotnom izdržavanju nalaze se u Zakonu o nasljeđivanju Federacije Bosne i Hercegovine. Odredbama članova 147–154 detaljno je uređen ovaj pravni posao. Posebno je važan član 147, kojim je prvobitno bilo propisano:
- Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti zaključen u formi notarski obrađene isprave.
- Notar je obavezan da stranke pouči o nasljednopravnim posljedicama ugovora i da to posebno naznači u ispravi.
Na ovaj način notarima je bila data isključiva nadležnost za sastavljanje ugovora o doživotnom izdržavanju.
Presuda Ustavnog suda FBiH
Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-22/16 od 6. marta 1999. godine odredba člana 147. stav 1. oglašena je neustavnom. Sud je zaključio da davanje notarskoj službi ekskluzivne nadležnosti nije u skladu s Ustavom. Uprkos tome, Parlament Federacije BiH nakon presude nije izvršio usklađivanje zakona, što je stvorilo određenu pravnu prazninu i nesigurnost.
U praksi su notari i nakon presude nastavili postupati kao da imaju isključivu nadležnost, iako je odluka Ustavnog suda jasno ukinula takvu privilegiju. Time se postavlja pitanje – ko je ovlašten da sačinjava ugovore o doživotnom izdržavanju?
Ko može sačiniti ugovor?
Po mišljenju pravne teorije i sudske prakse, ugovor osim notara mogu sačiniti i advokati, uz obaveznu sudsku ovjeru potpisa ili potvrdu u vanparničnom postupku. Prije donošenja Zakona o notarima, upravo su sudovi u vanparničnom postupku imali nadležnost da sastavljaju i potvrđuju ovakve ugovore.
Dakle, iako zakon i dalje formalno sadrži odredbu o notarskoj formi, presuda Ustavnog suda jasno je ukinula ekskluzivno pravo notara. To znači da ugovor o doživotnom izdržavanju može biti pravno valjan i kada nije sastavljen kod notara, pod uslovom da je sačinjen u pismenoj formi i da su potpisi stranaka valjano ovjereni.
Zaključak
Ugovor o doživotnom izdržavanju i dalje predstavlja važan institut nasljednog prava. Međutim, zbog neusklađenosti zakona sa presudom Ustavnog suda, u praksi se javlja nesigurnost i nerazumijevanje oko forme i nadležnosti. Notari su nastavili da tretiraju ovaj ugovor kao da spada isključivo u njihovu nadležnost, iako je Ustavni sud jasno utvrdio suprotno. To pokazuje da je neophodno hitno usklađivanje zakona sa ustavnim odredbama, kako bi se obezbijedila pravna sigurnost i zaštita stranaka u ovim ugovorima. Treba reći da je u proceduri dnošenje novog Zakona o notarima FBIH.
