Usmeni testament – pravna priroda i praktične dileme
U posljednje vrijeme uočava se sve češća pojava da se u ostavinskim postupcima pred sudovima ili notarima pojavljuju usmeni testamenti kojima se pokušava određena imovina izuzeti iz zakonskog nasljeđivanja. Radi se o vanrednom obliku testamenta, koji se, prema Zakonu o nasljeđivanju Federacije BiH, može sačiniti isključivo u izuzetnim okolnostima kada zavještatelj nije u mogućnosti da sastavi pismeni testament (čl. 77).
Bitno je naglasiti da zakonodavac ovakvu formu predviđa samo kao privremeno rješenje, koje prestaje važiti po isteku 30 dana od prestanka okolnosti koje su onemogućavale sastavljanje redovne oporuke (čl. 77 st. 2). Dakle, usmeni testament ima prolaznu prirodu i njegova svrha je da omogući izražavanje posljednje volje samo u vanrednim i specifičnim životnim situacijama.
Uloga svjedoka i forma izjave
Kod usmenog testamenta ključnu ulogu imaju svjedoci. Oni moraju ispunjavati uslove kao i kod sudskog testamenta, ali ne moraju znati čitati i pisati (čl. 78). Njihova je zakonska dužnost da izjavu zavještatelja bez odlaganja stave napismeno i predaju sudu ili da je usmeno ponove pred sudom, navodeći kada, gdje i pod kojim okolnostima je izjava data (čl. 79).
Iz navedenog proizlazi da se izjava svjedoka mora dati najkasnije u roku od 30 dana od dana kada je testament dat, odnosno dok još postoji neposredna veza s vanrednim okolnostima u kojima je zavještatelj iznio svoju posljednju volju. Sama izjava svjedoka mora biti konkretna, jasna, nedvosmislena i u potpunosti se mora poklapati s izjavom drugog svjedoka. Samo na taj način može se sa sigurnošću utvrditi da je riječ o autentičnoj i ozbiljnoj posljednjoj volji ostavioca.
Zakon predviđa da se izjava daje pred sudom u vanparničnom postupku. Međutim, u novije vrijeme, iako to izričito nije propisano zakonom, svjedoci se obraćaju i notarima, budući da notari u praksi vode ostavinske postupke. Ova praksa je razumljiva, ali u pogledu zakonskog temelja ostavlja određenu rezervu.
Pravna snaga i problemi u praksi
Pravna snaga usmenog testamenta je nesporna kada su ispunjeni svi zakonom predviđeni uslovi. Ipak, praksa pokazuje da se ovim oblikom oporuke nerijetko pokušava manipulirati s ciljem da se određena imovina usmjeri na određenog nasljednika ili treću osobu, mimo zakonskog reda nasljeđivanja. Ovo je posebno izraženo u situacijama kada ne postoje zakonski nasljednici, niti lica koja bi imala interes da osporavaju validnost testamenta.
U slučajevima kada postoje nasljednici, usmeni testamenti se vrlo često osporavaju, a u velikom broju postupaka bivaju i poništeni. Razlog za to je činjenica da se radi o vanrednoj formi testamenta, koja se može koristiti samo u izuzetnim okolnostima kojih je u praksi zapravo vrlo malo. Svako odstupanje od jasno utvrđenih okolnosti i striktnih pravila dovodi do toga da sud ili notar usmeni testament proglase nevaljanim.
Na kraju možemo zaključiti da usmeni testament, iako formalno priznat zakonom, u praksi ima ograničenu primjenu. Njegova svrha je da zaštiti volju zavještatelja u vanrednim životnim okolnostima, ali ne i da postane instrument kojim će se zaobići pravila zakonskog nasljeđivanja. Upravo zbog toga je ovaj oblik testamenta podložan strogom tumačenju i čestom osporavanju.
