Nasljeđivanje po osnovu prava predstavljanja u praksi i teoriji
Uvod
Nasljeđivanje predstavlja jednu od temeljnih institucija građanskog prava, čija svrha je očuvanje imovine umrlog i njeno prenošenje na njegove pravne sljednike. Jedan od specifičnih instituta nasljednog prava jeste pravo predstavljanja, koje zauzima značajno mjesto u okviru zakonskog nasljeđivanja. U praksi se kod običnih građana, ali i kod određenog broja nedovoljno iskusnih sudija, često postavlja pitanje pravne prirode i dometa ovog instituta, te se, nažalost, nerijetko nailazi na pogrešnu primjenu njegovih pravila prilikom rasprave zaostavštine.
Cilj ovog rada jeste da se detaljno elaborira normativni okvir prava predstavljanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao i da se ukaže na učestale greške u sudskoj praksi koje narušavaju dosljednu primjenu odredbi Zakona o nasljeđivanju.
Normativni okvir prava predstavljanja
Pravo predstavljanja u Federaciji Bosne i Hercegovine regulisano je članom 11. Zakona o nasljeđivanju FBiH. Ova odredba glasi:
“Dio ostavine koji bi pripao ranije umrlom djetetu da je nadživjelo ostavitelja nasljeđuju njegova djeca, ostaviteljeva unučad, na jednake dijelove. Ako je neko od unučadi umro prije ostavitelja, dio koji bi njemu pripao da je bio živ u trenutku ostaviteljeve smrti nasljeđuju njegova djeca, ostaviteljeva praunučad, na jednake dijelove i tako redom, sve dok ima ostaviteljevih potomaka.”
Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da je pravo predstavljanja institut koji omogućava da se u nasljednopravni položaj pokojnog nasljednika uključe njegovi potomci, tj. da zauzmu njegovo mjesto i naslijede onaj dio ostavine koji bi mu pripao da je ostavitelja nadživio.
Dakle, osnovna svrha prava predstavljanja jeste očuvanje prava potomaka i osiguravanje kontinuiteta krvne linije u nasljeđivanju, pri čemu se nasljednopravni položaj prenosi isključivo u silaznoj liniji (djeca, unuci, praunuci, itd.).
Suština i značaj prava predstavljanja
Iz navedenog se može zaključiti da pravo predstavljanja:
- Nastupa u okviru zakonskog nasljeđivanja – ono se ne zasniva na testamentarnoj volji ostavioca, već isključivo na zakonskoj dispoziciji.
- Podrazumijeva zamjenu umrlog potomka – potomci stupaju na mjesto umrlog djeteta ostavioca, te dobijaju onaj dio koji bi njemu pripao da je ostavitelja nadživio.
- Ima neograničen silazni niz – institut funkcioniše sve dok postoje ostaviteljevi potomci u silaznoj liniji.
Ova pravila čuvaju osnovni princip nasljednog prava – da imovina ostaje u okviru krvne loze ostavioca.
Isključenje bračnog partnera iz prava predstavljanja
Jedno od najčešćih pitanja u praksi glasi: da li bračni partner umrlog potomka može biti nasljednik po osnovu prava predstavljanja?
Analizom člana 11. Zakona o nasljeđivanju FBiH jasno se uočava da pravo predstavljanja pripada isključivo krvnim potomcima umrlog nasljednika. Bračni partner, iako zakonski nasljednik svoga supružnika u okviru prvog nasljednog reda (čl. 12. Zakona), nema nikakav osnov da nasljeđuje ostavioca preko instituta predstavljanja.
To proizlazi iz dva razloga:
- Pravo predstavljanja je rezervisano za krvne srodnike – bračni partner sa ostaviocem nije u krvnom srodstvu, nego u pravnom odnosu braka.
- Sistem zakonskog nasljeđivanja razlikuje redove nasljednika – bračni partner se javlja kao nasljednik svog supružnika, ali ne i kao predstavnik u liniji nasljeđivanja njegovih predaka.
Zbog toga bračni partner umrlog djeteta ne može stupiti na njegovo mjesto u odnosu na ostavioca. Umjesto njega, nasljeđuju isključivo potomci umrlog (djeca, unuci, praunuci).
Posljedice pogrešne sudske prakse
U praksi se, nažalost, mogu susresti primjeri u kojima sudije, pogrešno tumačeći zakon, priznaju status nasljednika po osnovu prava predstavljanja bračnom partneru umrlog potomka. Ovakvo postupanje je suprotno jasnom tekstu člana 11. Zakona i dovodi do pravne nesigurnosti.
Posljedice su višestruke:
- narušavanje principa zakonitosti,
- povreda prava potomaka koji su jedini legitimni nosioci prava predstavljanja,
- stvaranje presedana koji može voditi do različitog tretmana istovrsnih slučajeva.
Ispravna sudska praksa mora uvijek poći od činjenice da pravo predstavljanja počiva na krvnom srodstvu, a ne na bračnoj vezi.
Primjeri iz prakse
Radi ilustracije, zamislimo sljedeću situaciju:
- Ostavilac je imao dvoje djece. Jedno dijete je umrlo prije njega, a iza sebe je ostavilo bračnog partnera i dvoje djece.
- U trenutku smrti ostavioca, bračni partner tog umrlog djeteta ne može naslijediti ostavioca po osnovu prava predstavljanja. Umjesto njega, u nasljedni položaj stupaju isključivo djeca umrlog djeteta (unučad ostavioca).
Na ovaj način zakon jasno čuva imovinu u okviru krvne loze i onemogućava prelazak nasljednog dijela na osobe koje nisu u srodstvu sa ostaviocem.
Zaključak
Pravo predstavljanja predstavlja značajan institut nasljednog prava u Federaciji Bosne i Hercegovine, čija je svrha očuvanje nasljednih prava potomaka umrlog nasljednika. Normativni okvir jasno propisuje da pravo predstavljanja pripada isključivo krvnim potomcima, dok su bračni partneri u potpunosti isključeni iz ovog instituta.
Sudska praksa mora dosljedno primjenjivati član 11. Zakona o nasljeđivanju, bez improvizacija i odstupanja, jer svako drugačije tumačenje vodi ka povredi prava zakonitih nasljednika i destabilizaciji pravnog poretka.
Dakle, jedini nasljednici po osnovu prava predstavljanja mogu biti djeca, unuci, praunuci i dalji potomci ostavioca, a nikako bračni partner umrlog potomka. Time se osigurava kontinuitet krvne loze i poštuje osnovni princip zakonitog nasljeđivanja.
