Koja potraživanja ne mogu biti predmet prebijanja?
Prebijanje, odnosno kompenzacija, predstavlja jedan od načina prestanka međusobnih obaveza između dvije strane.
Najjednostavnije rečeno, ako dvije osobe ili dva pravna subjekta istovremeno duguju jedno drugom, njihova međusobna potraživanja mogu se, pod zakonom propisanim uslovima, prebiti do visine manjeg potraživanja.
Član 336. Zakona o obligacionim odnosima propisuje osnovne uslove za prebijanje. Potrebno je da oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće, te da su oba potraživanja dospjela.
Međutim, samo postojanje ovih uslova nije dovoljno.
Član 337. Zakona jasno propisuje da prebijanje ne nastaje automatski. Potrebno je da jedna strana drugoj izjavi da vrši prebijanje. Tek nakon takve izjave nastupaju pravni učinci prebijanja, pri čemu se smatra da je prebijanje nastalo onog momenta kada su se stekli zakonski uslovi za njega.
Dakle, za valjano prebijanje potrebno je postojanje uzajamnih, istovrsnih i dospjelih potraživanja, ali i jasna izjava jedne strane da svoje potraživanje prebija sa potraživanjem druge strane.
Da li sva potraživanja mogu biti predmet prebijanja?
Ne mogu.
Zakon o obligacionim odnosima u članu 341. izričito navodi određene vrste potraživanja koja ne mogu prestati prebijanjem.
To su:
- potraživanja koja se ne mogu zaplijeniti;
- potraživanja stvari ili vrijednosti stvari koje su dužniku bile date na čuvanje ili na posudbu, kao i stvari koje je dužnik bespravno uzeo ili ih bespravno zadržava;
- potraživanja nastala namjernim prouzrokovanjem štete;
- potraživanja naknade štete nastale oštećenjem zdravlja ili prouzrokovanjem smrti;
- potraživanja koja proizlaze iz zakonske obaveze izdržavanja.
Kod ovih potraživanja zakonodavac je svjesno isključio mogućnost prebijanja, jer smatra da određena prava i interesi moraju uživati posebnu pravnu zaštitu.
Posebno: šteta prouzrokovana namjerno
Posebno je značajna odredba prema kojoj se ne može prebiti potraživanje koje je nastalo namjernim prouzrokovanjem štete.
Razlog za ovakvo zakonsko rješenje je vrlo jasan.
Osoba koja je drugome namjerno prouzrokovala štetu ne može svoju obavezu naknade te štete jednostavno neutralisati tako što će isticati neko svoje potraživanje prema oštećenom licu.
Namjerno nanesena šteta mora biti nadoknađena.
Kada bi zakon omogućio da se takvo potraživanje slobodno prebija sa drugim potraživanjima, zaštita oštećenog bi bila značajno oslabljena, a institut naknade štete bi izgubio dio svoje zaštitne funkcije.
Zato je zakonodavac jasno odredio da potraživanje nastalo namjernim prouzrokovanjem štete ne može prestati prebijanjem.
Zašto su i druga potraživanja zaštićena?
Slična logika postoji i kod ostalih slučajeva iz člana 341.
Potraživanje naknade štete zbog oštećenja zdravlja ili smrti ima posebnu socijalnu i zaštitnu funkciju.
Isto važi za zakonsko izdržavanje, jer se tim sredstvima osiguravaju osnovne životne potrebe lica koje ima pravo na izdržavanje.
Kod stvari koje su date na čuvanje ili posudbu, kao i stvari koje su bespravno uzete ili zadržane, zakon ne dopušta da se obaveza njihovog vraćanja izbjegne pozivanjem na neko drugo međusobno potraživanje.
Zaključak
Prebijanje je koristan način prestanka međusobnih obaveza, ali ono nije neograničeno.
Da bi prebijanje bilo pravno valjano, moraju postojati zakonom propisani uslovi, posebno uzajamnost, istovrsnost i dospjelost potraživanja, te izjava o prebijanju.
Pored toga, zakon određena potraživanja posebno štiti i izričito zabranjuje njihovo gašenje putem prebijanja.
Posebno treba naglasiti da se potraživanje nastalo namjernim prouzrokovanjem štete ne može koristiti kao predmet prebijanja. Cilj ove zabrane jeste da se spriječi da lice koje je namjerno prouzrokovalo štetu izbjegne ili umanji obavezu njene naknade pozivanjem na neko svoje potraživanje prema oštećenom.
Upravo zbog toga član 341. Zakona o obligacionim odnosima predstavlja važan zaštitni mehanizam kojim se određene vrste potraživanja izuzimaju iz općeg pravila o mogućnosti prebijanja.
