Sticanje bez osnova kao vid obaveze povrata stečene koristi nezakonitog korisnika stvari vlasniku te stvari
U praksi se veoma često govori o šteti koju trpi vlasnik imovine koju mu na nezakonit načim koristi treće lice. Šteta može biti u vidu obične štete a može i u vidu izmakle dobiti.
Članom 189 Zakona o obligacionim odnosima FBIH je regulisano:
„(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.”
Obična šteta se ogleda u umanjenju vrijednosti nečije imovine, a izmakla dobit u dobiti koju bi vlasnik ostvario da je imovjnu koristio u redovne svrhe. Sudska praska po pitanju imakle koristi zauzima različite stavove. Ono što ja smatram je da ovaj institute štete treba posmatrati malo šire na način da se pod izmaklom dobiti podrazmjeva i “očekivana dobit”. Primjenom ovakvog stava bi značilo da se u postupku ne mora dokazivati stvarna dobit koja bi se stavrila. U praksi to znači da vlasnik ne mora dokazivati da bi recimo stan stvarno izdavao trećim licima, već bi se dokazivalo da li se taj stan mogao izdavati trećim licima.
Odvojeno od štete treba posmatrati institut “sticanje bez osnova”. Sticanje bez osnova je definisano odredbom člana 210 Zakona o obligacionim odnosima koji glasi:
“(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu, na bilo koji način, prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica, na bilo koji način, prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.”
Tekst i retorika ove odredbe ukazuje da bi se ovaj zakon treba podobro isčistiti, jer termini kao što je “samouoravni sporazum” i slično u ovom pravnom poretku se ne primenjuju. Uprkos tome definicija sticanje bez osnova se jasno može definisati. To znači da nezakoniti korisnik je obavezan da vlasniku vrati stečenu korist koju je imao korištenjem te stvari. Sudska praksa ide mnogo šire po tom pitanju te ukazuje da se pod sticanjem bez osnva podrazumjeva i korist koju je korisnik imao ne plaćajući recimo kiriju za stan koji nesnovano koristi. U tom slučaju vlasnik mora dokazati koja je to kirija koju bi korisnik plaćao za svoje potrebe, posebno ako stan koji je predmetom spora u svojoj površini nije potreban za normalan smještaj korisnika. Ukoliko bi se uzela visina kirije predmetnog stana onda bi to bila šteta zbog izgubljene dobiti, a kao što smo naprijed kazali ovo su dva odvojena pravna instituta.
Smatram da tužitelji-vlasnici nekretnina moraju u svojim tužbenim zahtjevima jasno precizirati koji vid oštete traže, jer sud nije obavezan da mimo tužbenog zahtjeva recimo dosuđuje običnu štetu i zmaklu dobit ako se tražilo sticanje bez osnova i obrnuto.
