Pobijanje pravnih radnji dužnika na štetu povjerilaca (actio Pauliana)
1. Uvod
Institut pobijanja pravnih radnji dužnika (lat. actio Pauliana) predstavlja jedno od najvažnijih sredstava zaštite povjerilaca u obligacionom pravu. Njegov cilj je spriječiti dužnika da umanjenjem svoje imovine onemogući povjerioce u naplati potraživanja. Ovaj institut je uređen članovima 280. i 281. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO FBiH) i ima izrazito preventivno–reparativni karakter.
2. Pravna osnova i svrha instituta
Član 280. ZOO propisuje da svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu može pobijati pravnu radnju dužnika koja je preduzeta na njegovu štetu. Dakle, osnovni uslov jeste postojanje dospjelog potraživanja, bez obzira na to kada je ono nastalo.
Svrha ovog instituta nije da poništi dužnikovu pravnu radnju u apsolutnom smislu, već da omogući povjeriocu da se naplati iz imovine koja je tim raspolaganjem otuđena, kao da pravna radnja prema njemu ne proizvodi pravno dejstvo.
3. Uslovi za pobijanje (član 281. ZOO)
Da bi povjerilac uspješno pobio pravnu radnju dužnika, potrebno je da budu ispunjena tri osnovna uslova:
a) Postojanje štete za povjerioca
Prema članu 280. stav (2), smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerilaca ako dužnik, uslijed te radnje, više nema dovoljno sredstava za ispunjenje obaveze prema njima.
Dakle, ako dužnik otuđenjem imovine (npr. prodajom, poklonom ili odricanjem) smanji svoju aktivu toliko da povjerioci ne mogu ostvariti naplatu – ispunjen je ovaj uslov.
Primjer:
Dužnik A ima dug prema povjeriocu B u iznosu od 30.000 KM. Neposredno prije nego što povjerilac pokrene izvršni postupak, A prenosi svoj stan na prijatelja C po cijeni od 10.000 KM (iako je tržišna vrijednost 70.000 KM). Poslije toga A više nema druge imovine.
→ Ova radnja se smatra preduzetom na štetu povjerioca, jer dužnik nema dovoljno sredstava za isplatu duga.
b) Subjektivni element – svijest o štetnosti
Kod teretnih raspolaganja (npr. kupoprodaja), potrebno je dokazati da je dužnik znao ili mogao znati da svojom radnjom nanosi štetu povjeriocima, te da je treće lice (kupac) znalo ili moglo znati za to.
Time se sprečava zloupotreba kada se pravne radnje formalno prikazuju kao legitimne.
Primjer:
Dužnik A prodaje automobil svojoj sestri za 1.000 KM, iako je njegova tržišna vrijednost 15.000 KM. Sestra zna da A ima neizmirene dugove i da pokušava izbjeći naplatu.
→ Ispunjeni su uslovi iz člana 281. stav (1): i dužnik i treće lice (sestra) su znali da se nanosi šteta povjeriocima.
c) Posebne pretpostavke kod srodnika i besplatnih raspolaganja
Član 281. stav (2) uvodi zakonsku pretpostavku da je treće lice znalo za štetnost raspolaganja ako je u bliskom srodstvu s dužnikom (suprug, srodnik po krvi do četvrtog stepena ili po tazbini do istog stepena).
Ta pretpostavka je pobitna, što znači da srodnik može dokazati da nije znao za dužnikovu namjeru.
Kod besplatnih raspolaganja (poklon, oprost duga, odricanje od nasljedstva), Zakon ide korak dalje:
- smatra se da je dužnik znao da nanosi štetu povjeriocima,
- nije potrebno dokazivati da je treće lice znalo ili moglo znati.
Ovdje se, dakle, polazi od objektivne štetnosti.
Primjer 1 (srodnik):
Dužnik prenese svoj automobil na sina bez naknade.
→ Pretpostavlja se da su obojica znali da se time nanosi šteta povjeriocima, te povjerilac može uspješno pobijati tu radnju.
Primjer 2 (odricanje od nasljedstva):
Dužnik B se odrekne nasljedstva iza svog oca, iako bi nasljedstvom stekao vrijednu imovinu, a ima neizmirene dugove.
→ Odricanje od nasljedstva je prema članu 281. stav (4) izjednačeno s besplatnim raspolaganjem, pa povjerioci mogu zahtijevati pobijanje tog čina.
4. Posljedice uspješno pobijane radnje
Ako sud usvoji tužbu za pobijanje, pravna radnja ostaje na snazi između dužnika i trećeg lica, ali se ne može isticati prema povjeriocu koji je tužbu pokrenuo.
Povjerilac dobija pravo da se naplati iz te imovine kao da nije bila otuđena.
Primjer:
Ako sud poništi prodaju stana, povjerilac može tražiti izvršenje na tom stanu, iako je on u vlasništvu trećeg lica (kupca). Međutim, drugi povjerioci koji nisu podnijeli tužbu ne stiču to pravo automatski.
5. Zaključak
Institut actio Pauliana je važan instrument zaštite povjerilaca od nepoštenih dužnika. On osigurava pravednu ravnotežu između slobode raspolaganja i zaštite legitimnih interesa povjerilaca.
Čl. 280. i 281. ZOO-a time štite osnovni princip obligacionog prava – poštenje i jednakost u pravnom prometu – te sankcionišu svako raspolaganje koje ima cilj ili posljedicu izigravanja povjerilaca.
