Primjena najpovoljnijeg prava za radnika: normativna snaga člana 19. Zakona o radu Federacije BiH i problemi u praksi
Institut primjene najpovoljnijeg prava za radnika zauzima centralno mjesto u savremenom radnom pravu, osobito u kontekstu sistema u kojima istovremeno egzistira više izvora koji uređuju radne odnose. Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine, u članu 19, afirmiše ovu normu u njenoj punoj pravnoj snazi, određujući da se, u slučaju različitog uređenja pojedinog prava u zakonu, kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu ili individualnom ugovoru o radu, primjenjuje ono pravo koje je za radnika najpovoljnije. Ova norma nije dispozitivne naravi – ona je imperativna i obavezujuća kako za poslodavce, tako i za organe koji odlučuju u sporovima iz radnih odnosa. Njena svrha nije samo garantovanje minimalnog standarda zaštite prava radnika, već omogućavanje progresivne nadogradnje radničkih prava na temelju socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja.
Uprkos jasnoj i normativno preciznoj formulaciji zakona, praksa sudova u Federaciji BiH, osobito u sektorima složene organizacione strukture poput javnog zdravstva, pokazuje određene odstupajuće tendencije. Jedan od primjera koji ilustrira navedeni problem odnosi se na pravnu situaciju u Kantonu Sarajevo, gdje istovremeno egzistiraju dva kolektivna ugovora koji regulišu prava radnika u zdravstvenoj djelatnosti – jedan koji se primjenjuje na medicinske sestre, tehničare i zdravstvene tehničare svih profila i nivoa obrazovanja, te drugi koji uređuje prava zaposlenih u zdravstvenim ustanovama u širem smislu. U praksi se dešava da ova dva kolektivna ugovora na različite načine uređuju ista prava, primjerice pravo na naknadu usljed sticanja zvanja magistra ili doktora nauka.
Normativna konkurencija u ovom kontekstu zahtijeva primjenu člana 19. Zakona o radu, prema kojem se – bez dodatnog dokazivanja – primjenjuje najpovoljnija odredba. Međutim, pojedini prvostepeni sudovi u praksi uspostavljaju dodatni uslov prema kojem bi radnik morao dokazati formalnu primjenjivost povoljnijeg kolektivnog ugovora na svoj radnopravni status, iako se u datom slučaju ne postavlja pitanje važenja ugovora već samo njegova sadržajna povoljnost u odnosu na alternativni izvor. Takvo postupanje nije samo u suprotnosti sa zakonom već i sa osnovnim postulatima tumačenja pravnih normi koje imaju zaštitnu funkciju. Kada zakon eksplicitno propisuje da se u slučaju različitog normativnog uređenja nekog prava primjenjuje najpovoljnije pravo za radnika, nije dopušteno uspostavljati dodatne uslove koji iz te norme ne proizlaze, niti je dopušteno ograničavati njeno dejstvo pozivanjem na formalno-pravne tehnikalije.
Stoga, ignorisanje ove norme u sudskoj praksi – bilo kroz njeno suženo tumačenje ili kroz uslovljavanje primjene dodatnim dokazima koji nisu pravno relevantni – predstavlja povredu zakona sa potencijalnim ustavnopravnim reperkusijama. Neujednačena i formalistička primjena prava u ovakvim slučajevima ne samo da narušava princip pravne sigurnosti, već i direktno vodi do povrede prava radnika na jednakost pred zakonom i pravično suđenje. Uloga sudova mora biti aktivna u primjeni zaštitnih normi radnog prava, a član 19. Zakona o radu nije fakultativna preporuka, već pravilo koje ima karakter norme najvišeg ranga unutar hijerarhije izvora koji uređuju radne odnose.
Upravo iz tih razloga, akademska i stručna zajednica dužna je ukazivati na nedopustivost sužene primjene ovakvih normi, osobito u sektorima gdje egzistira višestruki normativni sloj, kao što je zdravstvo, obrazovanje i javna uprava. Tamo gdje postoji više izvora prava koji istovremeno važe i proizvode pravne učinke, nužno je primjenjivati normativno najpovoljniji ishod po radnika, bez obzira na to iz kojeg izvora on proizlazi, pod uslovom da nije zakonom izričito isključen.
Član 19. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine nije samo tehnički mehanizam za rješavanje konflikta izvora, već je refleks pravno-političkog opredjeljenja zakonodavca da radno pravo ostane područje najvišeg stepena zaštite pojedinca u modernom pravnom sistemu. Svako odstupanje od ovog principa, bilo kroz ignorisanje, bilo kroz pogrešno tumačenje, predstavlja korak unazad u razvoju pravne države i društvene solidarnosti.
