Bračna stečevina i posebna imovina – dilema iz prakse
Porodični zakon Federacije BiH u čl. 251 i 252 jasno propisuje šta čini bračnu stečevinu: to je imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, prihodi od te imovine, pokloni trećih osoba (osim onih očigledno namijenjenih samo jednom partneru), dobitci od igara na sreću i prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni tokom trajanja braka. Zakon također propisuje da su bračni partneri suvlasnici bračne stečevine u jednakim dijelovima, osim ako drukčije ne urede bračnim ugovorom.
Pored bračne stečevine, postoji i posebna imovina. Pod tim pojmom podrazumijeva se imovina koju su bračni partneri unijeli u brak, kao i imovina stečena tokom braka posebnim pravnim osnovom – nasljeđem, ličnim poklonima, naknadom za ličnu štetu, sredstvima koja je bračni partner imao prije braka ili drugim osnovima koji su po svojoj prirodi isključivo vezani za jednog od supružnika.
Ipak, u praksi se pojavljuje dilema kada se sredstva iz posebne imovine jednog bračnog partnera koriste za kupovinu nove imovine, a ta imovina se u zemljišnim knjigama upiše na oba bračna partnera, npr. po 1/2. Nakon razvoda postavlja se pitanje: da li polovinu te nekretnine stiče drugi bračni partner kao dio bračne stečevine ili se radi o poklonu?
U pravnoj praksi postoje dva pristupa:
Prvi stav – budući da su sredstva isključivo iz posebne imovine jednog bračnog partnera, nekretnina u cjelosti zadržava karakter posebne imovine, bez obzira na upis. Drugi bračni partner nema pravo vlasništva na polovini, osim ako se dokaže suprotnost.
Drugi stav – upis pola nekretnine na drugog bračnog partnera ima pravni efekat poklona, pa time drugi bračni partner stiče punopravno vlasništvo na svom dijelu, bez obzira na porijeklo sredstava.
Vrhovni sud Federacije BiH zauzeo je stav koji ide u prilog drugoj tezi. U konkretnim predmetima Sud je naglasio da se ne radi o tome da imovina prelazi u bračnu stečevinu zato što je upisana na oba partnera, nego o tome da upis 1/2 na drugog bračnog partnera, ako je nesporno da sredstva potiču iz posebne imovine, predstavlja poklon. Time je jedan bračni partner, svojom voljom, prenio pravo vlasništva na drugog, što zakon ne zabranjuje.
Ovaj stav suda ne derogira institut posebne imovine – ona i dalje postoji kao zakonska kategorija – ali jasno pokazuje da volja i ponašanje bračnog partnera koji je izvršio upis mogu proizvesti trajne pravne posljedice. Drugim riječima, ako partner želi da zadrži isključivo pravo svojine na imovini kupljenoj iz svojih ličnih sredstava, potrebno je da uknjižba u zemljišne knjige bude izvršena isključivo na njegovo ime, jer se kasnijim poklanjanjem ili zajedničkim upisom mijenja pravna priroda te imovine.
Ova praksa je važna ne samo za advokate i sudije, nego i za same bračne partnere, jer pokazuje koliko je bitno da kod raspolaganja posebnom imovinom vode računa o formi i sadržaju zemljišnoknjižnih upisa, budući da oni, uz dokaz o porijeklu sredstava, u velikoj mjeri određuju kasniji pravni status te imovine.
