Kada prestaje obaveza plaćanja alimentacije – faktički prestanak zajednice života ili podnošenje tužbe za razvod braka?
Jedno od najvažnijih i najosjetljivijih pitanja u porodičnopravnoj praksi jeste od kojeg trenutka nastaje obaveza roditelja da plaća alimentaciju nakon prestanka zajednice života. Porodični zakon Federacije BiH predviđa razvod braka u slučaju kada su bračni odnosi teško i trajno poremećeni (član 41), a postupak se pokreće tužbom ili prijedlogom za sporazumni razvod (član 42). Međutim, zakon ne određuje izričito da li obaveza izdržavanja djeteta počinje od faktičkog prestanka bračne zajednice ili tek od dana podnošenja tužbe, što je dovelo do neujednačene sudske prakse.
Ako se posmatra stvarno stanje života, zajednica supružnika prestaje onoga trenutka kada oni prestanu živjeti zajedno. U tim okolnostima dijete ostaje kod jednog roditelja, koji sam snosi sve troškove izdržavanja. Logično i pravedno bi bilo da drugi roditelj odmah nastavi doprinositi, jer dijete ne prestaje imati potrebe za hranom, odjećom, školovanjem i drugim troškovima samo zato što sudska odluka još nije donesena. Ipak, u praksi roditelj koji je napustio zajednicu najčešće obustavi plaćanje do presude, čime teret pada isključivo na roditelja s kojim dijete živi.
Porodični zakon jasno propisuje da roditelji imaju stalnu obavezu izdržavanja maloljetnog djeteta, koristeći sve svoje mogućnosti i sposobnosti (član 215). Ta obaveza se nastavlja i nakon punoljetstva ako je dijete na redovnom školovanju do 26. godine, odnosno doživotno ako je nesposobno za rad (član 216). Dakle, izdržavanje nije privilegija roditelja nego pravo djeteta. Upravo zato se postavlja pitanje: da li je opravdano da dijete ostane bez tog prava za period od faktičkog prestanka zajednice do podnošenja tužbe, samo zato što se roditelji još nisu obratili sudu?
Ranija praksa išla je u korist djece – sudovi su znali odrediti da obaveza plaćanja alimentacije teče od trenutka faktičkog prestanka zajednice života, pod uvjetom da je takav zahtjev bio postavljen u tužbi. Time se štitilo dijete i obezbjeđivalo da oba roditelja snose teret izdržavanja. Međutim, posljednjih godina sve je češća praksa da sudovi određuju alimentaciju tek od dana podnošenja tužbe. Autor smatra da takvo rješenje nije pravedno, jer dijete time gubi pravo na izdržavanje u periodu u kojem su njegove potrebe i dalje postojale. Drugim riječima, takva praksa kažnjava roditelja kod kojeg dijete živi i indirektno uskraćuje djetetu ono što mu zakonom pripada.
Stav autora je jasan: obaveza izdržavanja treba da nastupi faktičkim prestankom zajednice života, a ne tek podnošenjem tužbe. Dijete ima pravo na kontinuirano izdržavanje bez obzira na to kada će roditelji formalno pokrenuti postupak razvoda. Bilo kakvo drugačije tumačenje znači da se interes roditelja stavlja ispred interesa djeteta, što je suprotno načelima porodičnog prava i zaštite dječjih prava.
