Zastara u izvršnim postupcima po pitanju povrata uplaćene kupopropdajne cijene ponuđača-kupca
U praksi ne često ali se dešava da ponuđači-kupci ne svojom krivicom ne dobiju u vlasništvo kupljenu pokretnu ili nepokretnu stvar u izvršnom postupku. Radi što konkretnijeg obrazloženja ovog pravnog problema kazaćemo da izvršne postupke provodi nadležni Općinski ili Osnovni sud zavisno da li se radi u entiteu FBIH ili RS. Postupak se pokreće prijedlogom tražioca izvršenja na temelju izvršne isprave koje je definisana odredbama Zakona o izvršnom postupku. Izvršne isprave su odluke sudova, izvršne notarske isprave te upravni akti ako se odnose na novčana potraživanja. Sudovi ukoliko udovolje prijedlogu donose riješenje o izvršenju, a nakon toga provode postupak javne prodaje predmeta izvršenja. Nakon što najpovoljniji ponuđač uplati kupoprodajnu cijenu tada sud donosi riješenje o dosudi, predaje stvar kupcu a uplaćeni iznos dijeli povjeriocima stim da ostataka pripata izvršeniku.
Ovo je redovan tok postupka. Možemo zaključiti da u izvršnom postupku uz posredovanje suda se vršu kupoprodaja predmeta izvršenja, odnosno nakon prodaje zasniva se kupoprodajni odnos između ponuđača i suda. Secifikum je taj što sud neketninu prodaje u ime i za račun povjerioca i novac koji ponuđač-kupac uplati nije novac suda.
Šta se dešava ako nakon što se izvrši kupoprodaja izvršna isprava koja je bila osnov izvršenja bude ukinuta?
U tom slučaju u redovnom toku stvari sud bi bio obavezan da obustavi izvršni postupak, ukine sve provedene pravne radnje i izvrši povat uplaćenog iznosa ponuđaču-kupcu, a ponuđać-kupac da izvrši povrat kupljene stvari. Ovdje prepoznajemo pravilo koje se primjenjuje u postupcima poništenja ili raskida obligacionih ugovora, a donose ne pravilo da u tom slučaju svaka strana drugoj vraća ono što je zaprimila uz obavezu nakade štete onoj strani koja je štetu pretrpila.
Međutim šta ako je sud već povjeriocima isplatio uplaćeni iznos kupoprodajne cjene?
Mišljenja sam da je sud obavezan od povjerioca tražiti povrat tog iznosa i isti vratiti kupcu ili iz sredstava suda izvršiti povrat kupoprodajne cijene. U praksi sudovi to ne rade već u većini slučajeva ostaju pasivni. Moje mišljenje je da u tom slučaju tužba kupca treba biti usmjerena prema sudu.
Ono na što želim ukazati posebnu pozornost je stav sudova da se u ovim parnicama primenjuje objektivni i subjektivni rok zastare. To bi značilo da se zahtjev za povrat plaćene kupoprodajne cijene treba pomastrati kao šteta koju je sud nanio kupcu. Da bi postojala šteta mora se dazati propust suda. To odmah upućuje na odredbu člana 172 ZOO. U konketnom slučaju sud nije uradio niti jednu nezakonitu radnju jer je postupak proveden u skladu sa zakonom.
Da li to znači da kupac od strane suda nije petrpio štetu?
Moj bi odgovor bio potvrdan. Za mene je nesporno da sud nije nanio štetu kupcu svojom krivnjom, ali je u obavezi da po principu povrata onog što je svaka strana primila izvrši povrat kupoprodajne cijene bez obzira da li je novac uplaćen povjeriocima.
Da li se može prihvatiti stajalište da se u konkretnom slučaju treba primjeniti institut zastare?
Sudovi smatraju da treba, ja smatram da ne treba. Naime, po mom mišljenju ne radi se o institutu štete, novac nije prisvojen od strane suda, te bez obzira na protok vremena sud je obavezan kupcu izvršiti povrat uplaćenog novca bez da kupac to posebno traži, a ako sud to ne uradi kupac svoje pravo može ostvariti u parnici. Tužba za povrat uplaćenog novca ne može zastariti jer se traži da se vrati no što je na račun suda uplaćeno a u međuvremenu postupak izvršenja poništen.
S obzirom da je stav Vrhovng suda FBIH drugačiji ovo moje mišljenje treba uzeti sa razervom!
