Zaboravljene žrtve rata: Borba za naknadu štete građanima BiH
Od 1992. do 1995. godine, Bosna i Hercegovina bila je poprište brutalnog rata u kojem su hiljade civila izgubile živote, a njihova imovina – domovi, vjerski objekti, historijske građevine – nepovratno uništeni. Sarajevo je bilo pod opsadom, a žrtve su svakodnevno stizale. Danas, gotovo tri decenije kasnije, pitanje naknade materijalne i nematerijalne štete civilima i institucijama ostaje otvoreno.
Preko 100 postupaka – iskustvo iz prakse
U svojstvu advokata, pokrenuo sam preko 100 postupaka za naknadu materijalne i nematerijalne štete, zastupajući:
- civilne žrtve rata iz Sarajeva, uključujući porodice ubijenih, ranjenih i mučenih civila,
- te vjerske institucije, poput Islamske zajednice u BiH i Gazi Husrev-begovog vakufa, čija je imovina sistematski uništavana.
U većini ovih postupaka Republika Srpska je označena kao pasivno legitimisano lice, jer su štete nanesene od strane njenih organa – konkretno Vojske RS, koja je djelovala kao državni aparat u funkciji agresije. Osnov odgovornosti bio je član 172. Zakona o obligacionim odnosima.
Nova praksa – pozivanje građana Istočne Bosne da tuže RS
U posljednje vrijeme svjedočimo inicijativama da se građani Istočne Bosne, koji su pretrpjeli nesumnjivu i tešku štetu – uništenu imovinu, gubitke članova porodice, mučenja – pozivaju da tuže entitet Republika Srpska.
Međutim, oni koji pokreću te pozive često nisu upoznati s dosadašnjom pravosudnom praksom, niti sa pravnim razvojem ovih predmeta u protekle dvije decenije.
Iako se ne može sporiti da su ti građani doista pretrpjeli i materijalnu i nematerijalnu štetu, tužbe bi prema sadašnjem stavu domaćih sudova i Ustavnog suda BiH najvjerovatnije bile unaprijed izgubljene, upravo zbog instituta zastare koji se primjenjuje retroaktivno, mimo načela pravne sigurnosti i pravičnosti.
Problem zastare – ključna tačka obaranja presuda
Sudovi su prihvatili stav da se u tim slučajevima ne primjenjuje član 377 ZOO (koji predviđa da šteta nastala krivičnim djelom ne zastarijeva dok traje krivični postupak), nego član 376. stav 1 – prema kojem zastara nastupa za tri, odnosno pet godina od dana nastanka štete.
Ustavni sud BiH je podržao takvo tumačenje, iako su krivični postupci protiv vojnih komandanata Vojske RS vođeni i nakon 2005. godine pred MKSJ i domaćim sudovima. Presude koje smo ranije dobili – i to u korist žrtava – naknadno su ukinute upravo zbog proglašenja zastare, iako je šteta bila nedvosmisleno utvrđena.
Sud u Strasbourgu: bez nadležnosti zbog vremena
Sud za ljudska prava u Strasbourgu odbio je razmatrati predmete naknade štete iz perioda 1992–1995. godine jer tada BiH još nije bila članica Vijeća Evrope. Na taj način, žrtve rata su ostale bez mogućnosti međunarodne pravne zaštite.
Zaključak: Šteta postoji – pravda izostaje
Upozoravam i apelujem – pravna borba za naknadu štete mora biti zasnovana na dubokom poznavanju dosadašnje prakse. Pokretanje novih tužbi bez realne šanse za uspjeh samo stvara nova razočarenja za porodice koje su već prošle kroz pakao rata.
Ali to ne znači da treba odustati. Upravo suprotno – potrebna je sistemska promjena pravnog shvatanja, reforma stava Ustavnog suda BiH i jasan političko-pravni dogovor kojim bi se omogućilo:
- da žrtve rata ostvare pravo na naknadu,
- da se priznanje njihove patnje pretoči u konkretne mjere reparacije,
- da pravda, makar djelimična, bude zadovoljena.
