Postupak u parnici zbog smetanja posjeda
Posjed (lat. possesio) znači faktičku vlast na stvari. Većina zakonodavnih sistema posjed ne smatra samo držanjem stvari (corpus), već se konstitutivnim elementom posjeda smatra i volja posjednika da drži stvar (animus). Znači, jedan od osnovnih preduvjeta za posjed je volja posjednika da se stvar drži za sebe (animus rem sibi habendi). Međutim, prema prihvaćenom stajalištu u zakonodavstvu BiH, animus nije konstitutivni dio posjeda. Zakon sudsku zaštitu posjedu daje faktičkom posjedu – corpusu. Takvo stajalište u pravnoj teoriji nazivamo objektivističkim.
Sam institut posjeda u zakonodavstvu BiH definisan je odredbama Zakona o stvarnim pravima FBiH. U procesnom smislu procesna zaštita od smetanja posjeda regulisana je odredbama ZZP-a. Zaštitu posjeda možemo sagledati po dva osnova. Prvi i osnovni je zaštita prava na posjed i štiti se vlasničkim tužbama (rei vindicatio). To znači da se tim tužbama traži povrat oduzetog posjeda i pravo na posjed. Druga vrsta tužbi su tužbe zbog smetanja posjeda i one su tema posebnih postupaka. Razlog da su predmet posebnog interesovanja leži u činjenici da su ove tužbe po prirodi hitne naravi i zakonski rokovi su skraćeni na najkraće moguće periode. U ovim postupcima se ne dokazuje pravo na posjed niti se ulazi u sami institut posjeda. Dokazuju se tri stvari, i to:
- posljednje stanje posjeda,
- čin smetanja posjeda od strane tuženog,
- rok u kojem je nastalo smetanje posjeda.
Odluke suda se ne donose u formi presuda, već u formi rješenja, što predstavlja poseban izuzetak. Dispozitiv presude glasi prvo na utvrđenje smetanja posjeda, a drugo na obavezu tuženog da otkloni okolnosti smetanja i njegovu obavezu da se suzdrži od daljeg smetanja. U praksi, iako su ovi postupci hitne naravi, oni nisu dovoljno efikasni da tužitelj u hitnom roku ostvari svoje pravo. Nerijetko se poseže za mjerom osiguranja po pitanju otklanjanja okolnosti smetanja posjeda, dok se u tužbenom zahtjevu traži da se tuženi suzdrži od daljeg smetanja posjeda.
Ono što ove tužbe čini posebnim jeste da se u njima zahtijeva da se dokaže da je tužitelj bio u posjedu i da ga je tuženi omeo. Znači, moraju se ponuditi dokazi na te okolnosti.
Zakonom propisani objektivni rok je 30 dana od dana smetanja ili od dana saznanja o smetanju posjeda, ali u objektivnom roku od jedne godine.
Rok za podnošenje žalbe na rješenje je 15 dana, znači skraćen u odnosu na rok od 30 dana, koliko je u ostalim postupcima. Također paricijski rok ne može biti duži od žalbenog, tako da paricijski rok u ovim tužbama također iznosi 15 dana.
Nakon što rješenje postane pravomoćno, tužitelj je dužan pokrenuti izvršni postupak u roku od 60 dana. Ako u tom roku ne pokrene izvršenje, tužitelj gubi pravo na izvršenje odluke.
