Općine kao jedinice lokalne samouprave su pasivmo legitimisane u tužbama za sticanje prava vlasništva dosjelošću na društvenoj / državnoj imovini
Ono što je aktuelno u imovinsko pravnim postupcima u BiH jeste sticanje prava vlasništva na zemljištima koja su upisana kao opštenarodna imovina. Uvjeti za sticanje prava vlasništva na tim zemljištima su se stekli na temelju odredaba Zakona o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj 37/95), koji je stupio na snagu dana 10. oktobra 1995. Godine. Prema odredbama ovog zakona ne stoji zabrana kao u prethodnom zakonu, pa po tom Zakonu od navedenog datuma (10. oktobra 1995. godine) počinje teći rok potreban za dosjelost.
U akademskoj zajednici se postavljaju određene dileme, da li su općine kao jedinice lokalne samouprave pasivno legitimisane u vlasničkim tužbama fizičkih ili pravnih lica kao posjednika a gdje je predmet vlasništva nekretnina upisana kao društvena/državna svojina. Općine smatraju da je Bosna i Hercegovina isključivi i jedini vlasnik tih nekretnina, a samim tim shodno odlukama Visokog predstavnika ova imovine je izuzeta iz pravnog prometa, odnosno promet je ograničeno dozvoljen ako saglasnost na to da Komisija za državnu imovinu.
Ustavni sud BIH je zauzeo stajalište da Općine po tom pitanju imaju pogrešan stav. Odredbom člana 4. stav 2. Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini (“Službeni list SR BiH” broj 28/77 i “Službeni list RBiH” broj 13/94), koji je važio u vrijeme kada je nadležni organ bio dužan da u skladu sa članom 1. istog zakona u zemljišnjoj knjizi upiše pored društvene svojine i nosioca prava raspolaganja, propisano da, ako se iz isprave na osnovu koje se knjiži nekretnina u društvenoj svojini ne može utvrditi ko je nosilac prava raspolaganja, kao nosilac prava raspolaganja će se uknjižit općina na čijem se području ta nekretnina nalazi. U stavu 3. je propisano da će se uknjiženje u smislu prethodnog stava izvršiti na prijedlog skupštine općine u kome se potvrđuje da na odnosnu nekretninu drugo društveno pravno lice nema prava raspolaganja. Obzirom da općenarodna imovina više ne postoji, te da je po odredbama Zakona o pretvorbi društvene svojine u državnu svojinu (“Službeni list RBiH” broj 33/94), nadležni organ bio dužan da umjesto općenarodne imovine i društvene svojine upiše državnu svojinu sa nosiocem prava raspolaganja, a što su općine u konkretnom slučaju propustila uraditi zbog navedenog je neosnovan i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na koje se pozivaju općine. Ovo stajalište je zauzeo Ustavni sud u apelacijama br. AP-3292/19 i AP- 1939/20. To znači da u slučajevima gdje je imovina upisana na ime opštenarodna imovina društvena/državna, a gdje u zemljišnim knjigama pravo raspolaganje nije upisano na određeni organ, pasivna legitimacija je usmjerena ka općinama kao jedinicama lokalne samouprave.
To međutim neznači da se u tužbi ne trebaju dokazati i drugi uvjeti kao što je samostalnost i savjesnost posjeda.
