Pravo na zaborav kao jedno od osnovnih prava iz člana 8. Evropske konvecije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda
U eri informativne expanzije neminovno se postavlja pitanje dokle sloboda medija može ići i dali je ona neograničena? Svaku informaciju koja se desi bilo kome portali plasiraju putem svojih stranica, a goougl pretraživač to kupi i omogućava svim korisnicima interneta da se upoznaju sa sadržajem. Objava informacija koja su istinite se temelji na članu 10 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. To je pravo na slobodu izražavanja na koje se pozivaju mediji.
Ono o čemu želim da pišem je odgovor na pitanje da li je objavljena informacija vječna i da li ona mora biti pristupačna bez obzira na protek vremena?
Naprimjer ako je neko lice osuđeno pa za određeni vremenski period nastupi brisanje tog krivičnog diejla iz službene evidencije (rehabilitacija), da li tog momenta iako lice ima status neosuđivanog lica informacija o osudi može i mora biti dostupna javnosti? Ako sagledamo stvarnost Goougl i drugu pretraživači uopće ne obraćaju pažnju na to niti pažnju obraćaju portali. Ako se obratite portalima oni će vas samo ignorisati jer smatraju da niko nema pravo na zaborav učinjenog krivičnog dijela.
Kakav je stav Sudova evrospkih zemalja koji je u potpunisti prihvatio Sud za ljudska prava u Strazburu?
Da bi odgovorili na ovo pitanje logično je da se pokuša u sudksoj praksi naći adekvatan odgovor. Ja ću se u ovom članku baziati na presud Affaire Hurbain proti Belgije, koja je sastavni dio ovog članka. Lice G je pokušalo da briše arhivirane članke zbog učinjenog krivičnog dijela nako proteka dužeg vremenskog perioda. kako je portal odbio učiniti lic G je podnijelo tužbu sa zahtjevom da se članci anonimiziraju jer mu naurašavaju njegov ugled. Domaći sudovi su stali na stalište da je ustinu došlo do nesrazmjera između prava na slobodnu izražavanja i prava na privatni život na štetu lica G. Sudovi smaraju da svako ima “pravo na zaborav”, koje pravo nastupa nakon proteka određenog vremenskog perioda. To znači nakon što se dijelo briše iz kaznene evidencije portali nemaju pravo da to djelo aktuelziraju i time stvaraju virtualnu kaznenu evidenciju. Medi je pokrenuo apelaciju pred Sudom za ljudska prava, ali je sud u cjelosti odbio aelaciju jer smatra da ovim odlukama nje povrijeđeno pravo iz člana 10 Evropske konvecije,
Mnogo je lica kojim je to pravo drastično povrijeđeno, pa se nerjetko dešava da nakon smrti lica virtualna kaznena evidencija ostaje što neminovno na razne načine trpe uži članovi porodica.
Kako se boriti protiv takvih nezakonitosti?
Jedina borba koja je djelotvorna su sudski postupci za koje se lica rjetko odlučuju što radi troškova što radi dužine trajanja sudskih postupaka.
Zaključujem da pravo na zaborav – pravo na rehabilitaciju je zagarantovano svakom licu i portali kao u goougl pretraživač i drugi pretraživači nesmiju to pravo kršiti ma o kome se radilo.
Prilog:
