U obligacionom pravu jedan od najrasprostranjenijih pravnih instituta su ugovori. Način zaključenje ugovora, vrste ugovora, ispunjenje ugovornih obaveza, ugovorni rokovi, raskid ugovora, naknade šete po osnovu zaključenih ugovora i dr. je regulisano u Zakonu o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO). Ovaj zakon je gotovo u cjelosti preuzet iz bivšte SFRJ. Ovo je jedan od rjetkih zakonskih propisa koji je u većem dijelu identičan i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj. Zakon je jako obiman i kompleksan i njime se uređuju svi obligaciono-pravni odnosi.
Ugovorni odnos – ugovor je iskazana volja dvije ugovorne strane da urede neki međusobni odnos. U zavisnosti koji ugovorni odnos uređuju ugovori su tako i podjeljeni. Tako imamo više vrsta različitih ugovora kao što su Ugovor o kupoprodaji, Ugovor o zajmu, Ugovor o lizingu, Ugovor o prevozu , Ugovor o djelu, Ugovor o zakuzpu, Ugovor licenci i dr. Svaki ugovor ima svoju specifičnost i ZOO-ima je utvrđeno kako i na koji način i po kojim uslovima se zaključuju pojedini ugovori. Ono što je zajednički za sve ugovore jeste da oni moraju ispunjavati osnovne preduvjete da se mogu smatrati zakonitim. Ukoliko je prilikom zaključenja ugovora došlo do određenih nezakonitih radnji, tada takvi ugovori podliježu prinudnom raskidu odnosno poništenju. ZOO je uredio ovu oblast dosta detaljno, te je utvrdio da nevažnost ugovora može biti po dva osnova.
Prvi osnov kojim ćemo se baviti u ovom radu jeste apslolutna ništavost ugovora.Ništav ugovor je onaj ugovor koji je zaključen protivno Ustavu BiH, prinudnim propisima ili moralu društva. To znači da ugovor koji se protivi bilo kojoj ustavnoj kategoriji Ustava BiH a koji bi podrivao državno uređenje ili kršio neku drugu Ustavnu odredbu, se ima smatrati ništavnim. Također ukoliko ugovor koji je zaključen je protivan nekoj zakonskoj imperativnoj normi i takav ugovor se smatra ništavnim. U praksi to znači da ako je nekim zakonskim propisom zabranjem određen pravni odnos, a ugovorne strane upravo zaključe taj pravni odnos koji je protivan toj zabrani, takav ugovor ne može proizvoditi pravna dejstva. U mojoj praksi imao sam čitav niz postupaka koje sam vodio radi poništenja određenog pravnog posla. Veliki broj ugovora koji su zaključivani za promet nekretnina koje su u drštvano vlasništvo stečene po onovu odredaba Zakona o nacionalizaciji, konfiskaciji i drugih zakonskih propisa a koji su zaključeni nakon 1994 godine su ništavni, jer su protivni odredbama Zakona o izmjeni i dopuni zakona o prometu nekretnina. U članu 16 a. ovog zakona je na imperativan način zabranjeno bilo kakvo prometovanje tim nekretninama pa i izdavanje u dugoročne i kratkoročne zakupe. Zakonska odredba je jasno definisala da su ugovori zaključeni mimo ove odredbe ništavni. Respektujući i primjenjujući ovu zakonsku odredbu mnogi ugovori kojima se prometovalo ovim nekretninama su u parničnim postupcima poništeni. Drugi primjer je odredba člana 47 Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kojom odredbom je bilo definisano da stanovi koji su predmet restitucije su izuzeti iz otkupa. Svi ugovori o prodaji koji su zaključen na stanovima koji su bili predmt restitucije, dokle je važila ova zakonska odredba, su također ništavni. Također i ZOO ima odredbe kojima na imperatvan način određuje da ugovori koji su zaključeni u određenim pravnim stvarima ne proizvode pravna dejstva. Kao primjer navodimo član 51. ZOO-a koji je odredio da ukoliko je osnov zaključenja ugovora nedopušten i ako je isti proitivan Ustavu BiH, takav ugovor je ništavan. Ovo naprijed smo naveli iz razloga da na jedan jednostavan način objasnim kad je ugovor ništavan u odnosu na nepoštivnje prinudnog zakonskoh propisa. Apsolutno Ništav ugovor je ugovor koji ne može proizvoditi pravna dejstva. U praksi se ništav ugovor poistovjećuje sa mrtvo rođenim djetetom na način da jednom mrtvo rođeno dijete se ne može naknadno oživiti. Isti je slučaj i sa ugovorom sa elementima ništavosti gdje jednom ništavan ugovor se ne može konvalidirati sa budućim pravnim radnjama. Postavlja se ptanje kako se može poništiti ugovor? Ugovor se poništava pred mjesno nadležnim sudom i to podnošenjem tužbe kojom se traži da se utvrdi ništavost ugovora. Ko može podnijeti tužbu? Tužbu može podnijeti kako ugovorna strana tako i svaka druga zainteresovana strana ukoliko ima pravni interes. Zakon je odredio da ništav ugovor poništava sud po službenoj dužnosti. Iako je ova odredba jasno definisana, ja se u svojoj praksi nisam susreo sa slučajem da je sud po službenoj dužnosti poništio ugovor. Postupak poništenja ugovora po službenoj dužnosti ni jednim zakonskim aktom nije definisan. Poništiti ugovor po službenoj dužnosti bi pretpostavljalo da sud pokreće postupak , ali nije jasno koje bi strane bile u tom postupku. Da bi se pokrenuo pranični postupak mi moramo imati tužitelja i tuženog, a ako bi sud po službenoj dzžnosti poništavao te ugovore onda bi to moralo biti nekom posebnom odlukom koju nije propisao Zakon o parničnom postupku. Ova odredba bi se mogla primjeniti jedio u već pokrenutim parničnim postupcima gdje stranke nisu tražile poništenje određenog ugovoa a sud u tom postupku utvrdi da je taj ugovor ništavan. U tom slučaju sud bi mogao u presudi mimo zahtjeva stranaka takav ugovor poništiti. Ono što je specifično za ništavne ugovore jeste da pravo za pokretanje tužbe radi ništavosti ne zastarjeva. Znači ugovor koji je ništavan, ne može zastarjeti pravo na njegovo poništenje. U praksi se i ovaj institut veoma često primjenjuje i advokati u situaciji kad je došlo do zastare da se traži poništenje ugovora zbog rušljivosti, ističu ove vrste tužbenih zahtjeva obično se pozivajući da je ugovor zaključen pritivno moralu društva. Kategorija morala društav je veoma široka kategorija koja naravno može biti predmet dokazivanja i može biti predmet i razlog ništavosti jednog pravnog posla. Naravno da zakonodavac odnosno državni sistem ne može niti smije dozvoliti da se ugovori zaključuju protivno moralu društva i njegovih osnovnih postulata. Koje su posljedice poništenja? Posljedice poništenja su da nakon što se ugovor poništi svaka strana drugoj strani mora vratiti ono što je uzela a ukoliko se ne može vratiti određena stvar onda se daje protunaknada u novcu. Ugovor nakon što je poništen više ne prozvodi bio kako prvno dejstvo a ni posljedice zaključenog pravnog posla.
Drugi način poništenja ugovora jeste rušljivost.Rušljivi ugovori su oni ugovori kad ga je zaključila poslovno nesposobna stranka i kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana kao i kada je zakonom to direktno propisano. Znači da za razliku od apsolutne ništavosti rušljiv ugovor se obično odnosi na činjenicu da je u momentu zaključnja jedna ugovorna strana bila ograničeno poslovno sposobna što ju je spriječilo da svjesno rezonuje i shvati posljedice zaključenog pravnog posla. Drugi razlog su mane volje, a mane volje koje mogu biti su prijetnja, bitna zabluda, zabluda i pobuda kod ugovora bez naknade, nesporazum, posredna izjava, prevara i prividan ugovor. Prijetnja je kada neko nekom uputi ozbiljnu prijetnju usljed kojih ova druga strana zaključi ugovor. Ovih vrsta mana volje je u praksi izuzetno mnogo. Obično su to zelenaški ugovori i kamatarski ugovori gdje lice koje želi da ostvari neku protivzakonitu korist izvrši prijetnju da bi se zaključio ugovor o nekom pravnom poslu za koji ova druga strana niti je složna niti je dobila bilo kakvu naknadu. Bitna zabluda se odnosi na bitna svojstva predmeta i na lice sa kojim se zaključuje ugovor. U praksi je to slučaj kada neko nekome proda određenu stvar i ubijedi je da ta stvar ima određena svojstva da bi se kasnije ustanovilo da ta stvar nema ta svojstva. Ono što je bitno za ovu zabludu jeste da ugovorna strana koja je u zabludi da je znala da ta stvar nema ta svojstva ona ne bi pristupila zaključenju tog ugovora. Pod zabludom se podrazumjeva i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje određene obaveze. Ugovor je rušljiv i onda kada kada dođe do nepsorazuma prilikom zaključenja nekog pravnog psola što ima za posljedicu da jedna ugovorna strana ne bi zaključila taj posao da je znala za određena svojstva predmeta ugovora ili pravnog odnosa gdje se nesporazum desio. Posredno data izjava za određen pravni posao također ima za posljedicu rušljivost ugovora. Prevara je situacija kada jedna strana izazove zabludu kod druge strane i održava je u toj zabludi samo da bi je navela na zaključenje tog ugovora.
Razlika između rušljvosti i ništavosti jeste to što tužbu za rušljivost ugovor mogu pokrenuti isključivo ugovorne strane a ne može zainteresovana strana. Također tužba za rušljiv ugovor se pokreće u roku od godine dana kada se sazna za neki od razloga rušljivosti ali nakon isteka toka od tri godine od dana zaključenja ugovora tužba se ne može podići. Rušljiv ugovor za razliku od ništavog ugovora ostaje na pravnoj snazi ukoliko se ne traži njegovo poništenje i ostaje na pravnoj snazi nakon isteka roka od tri godine bez obzira što su postojali elementi rušljivosti tog pravnog posla. Prilikom rušljivog ugovora se također vraća stranama ono što su ispunile prema drugoj strani a ako nije moguć povrat stvari onda se traži naknada u protivvrijednosti novca. Naknada u novcu daje se prema cijenama u vrijeme vraćanja, odnosno donošenja sudske odluke.
U kratkim crtama sam pokušao razjasniti dva bitna instituta obligacionog prava, a to je institut ništavosti i institut rušljivosti ugovora. Ono što je bitno jeste da se i ništavost i rušljivost ugovora traže tužbama i da je istom nadležan sud. Danas je sve više obligacionopravnih odnosa koje zahtjevaju pokretanje sudskih sporova što naravno nije za pohavaliti ali je naprosto neizbježno u situaciji kada postoji ekspanzija zaključenim obligaciono pravnih odnosa svih vrsta uključujući i ugovora.
Piše: Doc.dr. Esad Hrvačić
