U obligacionom pravu jedan od najrasprostranjenijih pravnih instituta su ugovori. Način zaključenje ugovora, vrste ugovora, ispunjenje ugovornih obaveza, ugovorni rokovi, raskid ugovora, naknade šete po osnovu zaključenih ugovora i dr. je regulisano u Zakonu o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO). Ovaj zakon je gotovo u cjelosti preuzet iz bivšte SFRJ. Ovo je jedan od rjetkih zakonskih propisa koji je u većem dijelu identičan i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj. Zakon je jako obiman i kompleksan i njime se uređuju svi obligaciono-pravni odnosi.
Ugovorni odnos – ugovor je iskazana volja dvije ugovorne strane da urede neki međusobni odnos. U zavisnosti koji ugovorni odnos uređuju ugovori su tako i podjeljeni. Tako imamo više vrsta različitih ugovora kao što su Ugovor o kupoprodaji, Ugovor o zajmu, Ugovor o lizingu, Ugovor o prevozu , Ugovor o djelu, Ugovor o zakuzpu, Ugovor licenci i dr. Svaki ugovor ima svoju specifičnost i ZOO-ima je utvrđeno kako i na koji način i po kojim uslovima se zaključuju pojedini ugovori. Ono što je zajednički za sve ugovore jeste da oni moraju ispunjavati osnovne preduvjete da se mogu smatrati zakonitim. Ukoliko je prilikom zaključenja ugovora došlo do određenih nezakonitih radnji, tada takvi ugovori podliježu prinudnom raskidu odnosno poništenju. ZOO je uredio ovu oblast dosta detaljno, te je utvrdio da nevažnost ugovora može biti po dva osnova.
Ovo je Premium sadržaj. Pretplatite se da pročitate cijeli članak!
Podržite autore texta i pretplatite se na sadržaj!
