PRAVA VLASNIKA ZEMLJIŠTA U PUTNOM POJASU
Jedna veoma zanimljiva i jako intetresantna tema posebno za advokate je exproprijacija. Exproprijacija je pravni pojam koji se primjenjivao u dalekoj istoriji. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina ovo pitanje je bilo regulisano kroz zakonodavstvo bivše SFRJ. 1946.g. kao jedan od prvih imovinskih zakona posle osolobođenja koji je donesen je Zakon o exproprijaciji. Motiv donošenja ovog zakona je potreba da se na najbrži mogući način izuzmu veliki komplexi zemljišta u privatnom vlasništvu, a sve da pi se pristupilo izgradnji velikih privednih sistema. ( kao primjer navdimo HE Višegrad, POBJEDU Goražde, ZRAK Sarajevo , Natron Maglaj dr.) S obzirom da je država bila siromašna a zakonodavstvo postavljeno tako da je država bila iznad svega, bilo je za očekivati da država sebi stvori formalni pravni okvir bez namjere da vlasnike pravično obešteti. Ovim zakonom je bio propisan postupak ali je to bilo više radi forme a ne da bi se vlasnik mogao suprostaviti odlukama organa. U postupcima je bila određivana naknada ali u takvom iznosu da bivši vlasnici sa tim novcem nisu mogli zadovoljiti svoje osnove potrebe u periodu mjesec dana. Mnogi vlasnici su zbog ulaganja žalbi zavšili u zatvorima sa dugogodišnjim kaznama. Tek stupanjem na snagu Ustava SFRJ 1974 g. ukidaju se svi represivni zakoni uključujući i Zakon o nacionalizaciji. Uvodi se obavezna pravična naknada za izuzeto zemljište i tada nastupa era pravične exproprijacije. Da budemo jasni exproprijacija je opravdan postupak u slučaju da postoji opći interes, i vlansici se ne mogu protiviti činu oduzimanja, ali sam čin izuzimanja je uslovljen plaćanjem pravične naknade.
Ono što nam je tema ovog rada jesu putni pojasevi uz izgrađene ceste i zanemarivanje države da vlasnicima isplati pravične naknade. Ako analizirimao sve magistralne ceste u BosNi i Hercegovini koje su izgrađene u bivšem sistemu, putni pojasevi uz ceste vlasnicima nisu isplaćivali štete-naknade, mada su prava vlasnika u značajnoj mjeri ograničena.
Prvo pitanje koje se postavlja da li je nastupila zastara? Odgovor je da nije jer u slučajevima gdje je izvršena faktička exproprijacija naknada ne zastarjeva. Ovaj stav je nesporno zauzeo Vrhovni sud FBiH. Faktička exproprijacija je situacija kada država nevodeći bilo kakav postupak za izuzeto zemljište vlasniku zemljište oduzme i na njemu sagradi planiranu građevinu. Izuzimanje putnog pojasa se tretira kao nepotpuna exproprijacija koja je definisana u odredbi člana 8. Zakona o exproprijaciji koji glasi: “Eksproprijacijom se može ustanoviti služnost na zemljištu i zgradi kao i zakup na zemljištu na određeno vrijeme (nepotpuna eksproprijacija). ” U konkretnom slučaju zemljište u putnom pojasu se ne expropriše u potpunosti jer je članom 58. Zakona o cestama FBiH određeno : “Zaštitni pojas uz javne ceste (zaštitni cestovni pojas) je pojas na kojem važi poseban režimgradnje i uspostavlja se s ciljem zaštite javne ceste i sigurnosti saobraćaja na njoj od štetnih uticaja i različitih aktivnosti u prostoru pored javne ceste.
U postupku izdavanja odobrenje za građenje ili urbanističke saglasnosti za građenje objekata i instalacija na javnoj cesti ili unutar cestovnog i zaštitnog pojasa javne ceste organ nadležan za prostorno uređenje obavezan je zatražiti prethodnu saglasnost, odnosno odobrenje od upravitelja ceste.
Zaštitni pojas u smislu stava 1. ovog člana mjeri se od vanjskog ruba cestovnog pojasa tako da je
u pravilu širok sa svake strane:
-autoceste 40 m,
-brze ceste 30 m,
-magistralne ceste 20 m,
-regionalne ceste 10 m,
-lokalne ceste 5 m. ”
Iz ove odredbe zakona se vidi da je napr. uz magistralnu cestu zaštitni pojas je 20 m, i da u zaštitnom pojasu nema bilo kakve izgradnje ukoliko saglasnost ne da upravitelj cesti. Zemljište ostaje u vlasništvu ali na njemu se silom zakona uspostavlja teret. Nema zbora da se putni pojas ograničava pravo vlasnika. Članom 56. Zakona o exproprijaciji je određeno da :” U slučaju ustanovljenja služnosti naknada se određuje u iznosu za koji je uslijed ustanovljene služnosti umanjena tržišna vrijednost nekretnine kao i za nastalu štetu.” To znači da vlasnik ima pravo na dvije vrste štete i šteta zbog umanjene vrijednosti i izmaklu korist. Umanjena vrijednost zemljišta u putnom pojasu je nesporna jer sama činjenica da je gradnja ograničena ili da je dozvoljena pod određenim uvjetma zemljište čini mamanje vrijednim. Naravno da će vještak u svakom pojedinačnom slučaju vršiti procjenu umanjene vrijednosti.
Zaključak koji možemo izvesti iz ovog članka jeste da su mnogu vlasnici nepravedno oštećeni i da se ta napravda mora ispraviti ma koliko koštala državu. Vlasnici moraju ustati sa tužbama a uspjesi u parnicama po mom mišljenju su veoma veliki.
Svim vlasniciam želim sreću u postupcima uz preporuku da ove sporove trebaju raditi iskusni pravnici a Agenciju za posredovanje u naplati štete Restituciju toplo preporučujem jer znam da je prate iskusni advokati!
Piše: Doc.dr. Esad Hrvačić
