Pravo na naknadu štete putnika u javnom prevozu
Zakon o obaveznim osiguranjima u saobracaju Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 57/20 od 19.8.2020.) je u svojim odredbama definisao šta se podrazumjeva pod putnikom u javnom prevozu. Prema odredbi člana 19. Zakona pod Putnicima u javnom prevozu se smatraju lica koja se radi putovanja nalaze u jednom od prijevoznih sredstava određenih za obavljanje javnog prijevoza, bez obzira na to jesu li već kupila voznu kartu ili su to lica koja imaju pravo na besplatnu vožnju, kao i lica koja se nalaze u krugu stanice, pristaništa ili u neposrednoj blizini prijevoznog sredstva prije ukrcavanja, odnosno nakon iskrcavanja, koje su namjeravale putovati određenim prijevoznim sredstvom ili su njime putovale, osim lica kojima je mjesto rada prijevozno sredstvo. Iz ove definicije se jasno zaključuje da pojam putnik u odnosu na korisnike javnog prevoza je široko obuhvaćen. Nema razlike da li putnik ima kartu prilikom prevoza, da li je oslobođen plaćanja karte, da li se nalazi u vozilu ili u krugu stajališta vozila javnog prevoza, svi oni ostvaruju pravo na eventualnu naknadu štete koja im se nanese vozilom javnog prevoza ili usljed korištenja vozila javnog prevoza. To svakako ne znači da će lice štetu naplatiti po osnovu obaveznog osiguranja ako šteta nastane recimo zbog tuče u vozilu. U tom slučaju osiguranje ili javno preduzeće nije odgovorno za štetu, već onaj koje štetu učinio.
Obavezno osiguranje u javnom prevozu
Zakonom je također propisana i obaveza obaveznog osgiranja javnog prevoza. Prema odredbi člana 18 Zakona vlasnik prijevoznog sredstva koje se koristi za javni prijevoz putnika, odnosno prijevoznik, dužan je zaključiti ugovor o osiguranju putnika od posljedica nesretnog slučaja, osim za putnike u zračnom saobraćaju. Ugovor iz stava (1) ovog člana dužni su zaključiti vlasnici:
a) autobusa kojima se obavlja javni prijevoz u gradskom, međugradskom, međuentitetskom i međunarodnom linijskom i vanlinijskom saobraćaju,
b) taksi vozila,
c) rent-a-car vozila kad se iznajmljuju s vozačem,
d) šinskih vozila za prijevoz putnika,
e) svih vrsta pomorskih, jezerskih i riječnih plovila, kojima se na redovnim linijama ili slobodno prevoze putnici, uključujući i krstarenja i prijevoz turista ili koja se iznajmljuju s najmanje jednim članom posade,
f) svih ostalih prijevoznih sredstava, bez obzira na vrstu pogona, kojima se uz naplatu prevoze putnici u javnom prijevozu, u skladu sa svojom djelatnošću.
Vlasnik prijevoznog sredstva odnosno prijevoznik dužan je, kod podnošenja zahtjeva za izdavanja licence za prijevoz putnika u javnom prijevozu nadležnom organu dostaviti dokaz o zaključenom ugovoru iz stava (1) ovog člana. Isto osiguranje je dužan obnavljati za vrijeme trajanja licence. Vlasnik prijevoznog sredstva, odnosno prijevoznik dužan je na vidnom mjestu u prijevoznom sredstvu naznačiti podatke o zaključenom ugovoru iz stava (1) ovog člana, a naročito naziv društva za osiguranje.
Odredba je jasna i vlasnici vozila imaju zakonsku obavezu takve vrste osiguranja. Pouzdano znamo da recimo vozila gradskog prevoza u Sarajevu nisu osigurana, te štete ukoliko se dese isplaćuje direktno preduzeće. To se pravda navodnom uštedom novca, ali u praksi se dešavaju mnoge malverzacije prilikom isplata šteta, što zasigurno nije za pohvaliti.
Cilj ovog članka je da naše klijente upoznamo sa pravima koje imaju kao putnici javnog prevoza, ali da se upoznaju i sa samom definicijom ” putnika “.
Nastavićemo sa objavom ovakvih članaka koji su direktno vezani sa Zakonom o obaveznom osiguranju FBiH.
