RESTITUCIJA IMOVINE GRAĐANSKO-PRAVNIH LICA
Vlasništvo je nepovredivo i sveto pravo. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, samostalno i u zajednici sa drugima. Vlasnik ima pravo na punu naknadu za ograničeno ili oduzeto pravo vlasništva.
Restitucija je institut građanskog prava starijeg datuma. Susrećemo je još u Rimskom pravu, gdje se kao posebno sredstvo magistratske zaštite izvan redovne parnice pominje “restitutio in integrum” (povrat u prijašnje stanje). To je sredstvo kojim je pretor oduzimao učinak nekom pravnom aktu do kojeg je došlo u skladu sa pravnim poredkom. Povratom u prijašnje stanje uspostavlja se onako stanje, koje bi bilo postojalo da se nije dogodila ona juristička činjenicač, do koje je došlo do promjene u pravnim odnosima.
Kad je u pitanju restitucija imovine kao nužnost sprovođenja na području BiH prvo pitanje koje se postavlja je to: Šta je to restitucija imovine i zašto je uopće potrebno donositi zkonsku regulativu za sprovođenje ovog procesa?”
Pod pojmom restitucije imovine se podrazumjeva povrat imovine bivšim vlasnicima, koje je državna vlast oduzela represivnim mjerama ne uvažavajući volju stvarnog titulara, da bi istog razvlastila, a sebe proglasila jednim i jedinim titularom. Historijski gledano ovaj proces razvlašćivanja na području BiH počinje od 1918.g. i traje sve do 1974.g., znači punih 56 godine. Ustavom SFRJ iz 1974.g. zabranjena je nacionalizacija kao vid oduzimanja prava vlasništva, ali je i dalje građanima ograničeno pravo svojine, osim na predmetima koji služe određenoj namjeni – ličnoj potrošnji ili zadovoljavanju kulturnih i drugih ličnih potreba.[4] Kasnije propisi koji su doneseni uveli su “pravični naknadu” za eksproprisanu imovinu.[5] Pravična naknada je omogućila bivšim vlasnicima da putem suda ostvaruju odgovarajuću naknadu. Imajući u vidu činjenice da su bivši vlasnici bili na rubu egzistencije, i da za kvalitetnu pravnu pomoć nisu imali uvjete, te da su općinske tarife vrijednosti oduzete imovine bile nerealne, većini bivših vlasnika nije pravično nadoknađena oduzeta imovina. Za ovaj relativno dugi vremenski period nanesene su nenaknadive štete pravu vlasništva, koje će biti veoma teško ispraviti. Ta neviđena hajka na privatno vlasništvo dovela je do jednog nepovjerenja i nesigurnosti u domenu vlasničkih odnosa, gdje današnji vlasnici nisu bili sigurni da li će sutra biti razvlašteni ili ne. Da bi ove nepravde bile ispravljene, neophodno je sa velikom ozbiljnošću pristupiti izradi Zakona o restituciji, jer ukoliko se kvalitetnom zakonskom regulativom ne povrati vjera u pravo vlasništva, zasigurno na ovom području neće biti ni privrednog, niti bilo kojeg drugog prosperiteta. Ispravljajuću historijsku nepravdu, sadašnjim i budućim vlasnicima treba pokazati da će njihovo vlasništvo biti zaštićeno po svim međunarodnim normama, te da se više nikada neće ponoviti ta mračna vremena, kad je država htjela potlačenog i razvlaštenog građanina, sa kojim je mogla manipulisati po svojoj želji.
Analizirajući historijske činjenice, Bosna i Hercegovina je u ovom stoljeću imala, što je za praksu zapada nepojmljivo, i u direktnoj koliziji sa citiranim odredbama Dekleracije, dva krupna obrta u domenu vlasničkih odnosa.
Prvo je Kraljevina SHS, o čijem formiranju se nisu građani BiH demokratski izjašnjavali, nasilno proklamovale mjere agrarne reforme.[6] Propisima o Agrarnoj reformi Kraljevine Jugoslavije određena je veoma niska naknada, koja je fiktivno isplaćena u vidu državnih obveznica sa rokom otplate od 20 godina. Te obveznice su kod većine bivših vlasnika ostale neunovčene. Samo su rijetki imaoci iskoristili mogućnost i izvršili prodaju obveznica, ali i tada po nižoj cijeni od nominalne. Tim nasilno proklamovanim mjerama je oko 7,5 mil. dunuma kmetske, i 1,5 mil. dunuma beglučke zemlje, ili oko 50% slobodne zemlje u privatnom posjedu oduzeto od pravih titulara, čime je došlo do temeljne promjene zemljo-vlasničkih odnosa u BiH. Pod firmom agrarne reforme lišeni su svojih starodrevnih posjeda u prvom redu age i begovi, nekadašnji prvaci Bosne i Hercegovine. Uz njih agrarnom reformom su razvlašteni i drugi zemljovlasnici koji su ušli u isti agrarni sistem, a odšteta koja im je data je bila više sadaka, nego pravična naknada. Ovo bezkurpulozno oduzimanje je trajalo od 1918 do 1939.g. Sa ovim procesom išlo se dotle daleko da je mnogim zemljovlasnicima oduzeto oko 95% zemlje, ne ostavljajući im ni minimum uvjeta za egzistenciju.
U skladu sa boljševičkim pravilima, FNRJ/SFRJ je ograničila zemljišni maksimum, izvršila nacionalizaciju svih značajnijih poslovnih sistema, pa i površina zemljišta. Kako ni nacionalizacija nije mogla zadovoljiti apetite ataka na imovinu bivših vlasnika, ovaj sistem je donio i niz drugih zakonskih propisa, kojim je nastojao zaokružiti oduzimanje onoga što još nije oduzeto.Tim zakonskim propisima, koji su nažalost i danas na snazi, jer su preuzeti od prošlog sistema, dovršen je proces razvlašćivanja pravih titulara, čime je citirana odredba Dekleracije u potpunosti derogirana.
Našu današnju generaciju historija je zadužila da što je moguće kvalitetnije i efikasnije ispravimo sve negativne posljedice naprijed navedenih procesa, te učinimo prvi korak u pravcu promjene vlasničko-pravnog ambijenta u našoj Bosni i Hercegovini, tj. u prelasku društvenog vlasništva na odnose, gdje će titulari biti jasno definisani. Taj proces koji je neophodno osmisliti, zakonski definirati i provesti je proces restitucije, odnosno povrata oduzete imovine fizičkih i građansko pravnih lica od strane prošlih sistema.
Polazeći od činjenica da nosioci prava vlasništva na pokretnim i nepokretnim stvarima mogu biti kako fizičke, tako i pravne osobe, te teme ove problematike koja je skoncentrisana na restituciju imovine građansko-pravnih lica kao jedne od kategorije pravnih lica, neophodno je definisati sam pojam građansko pravnog lica. U našoj pravnoj teoriji pojam građanskog pravnog lica nije definisan. Nesumnjivo je da se ova pravna kategorija u našem pravu ne može izjednačiti sa kategorijom pravnih lica privatnog prava u privatnim zakonicima. Bivši Ustav SFRJ u čl. 79. izričito pominje samo Udruženja građana kao građansko pravna lica, i to tako što utvrđuje da udruženja građana i druga građansko pravna lica mogu imati pravo svojine na nepokretnosti, i druge stvari koje služe ostvarivanju zajedničkih ineteresa njihovih članova i ciljeva zbog kojih su osnovani pod uvjetima i granicama koje se zakonom uređuju. Polazeći od ove ustavne odredbe i pozitivnih zakonskih propisa koji određuju granice i uvjete prava svojine u našem pravu, u druga građansko pravna lica bi se uvrstile: vjerske zajednice, vjerske ustanove i zadužbine. Ova građanska pravna lica poznaje Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 1945.g., koji određuje poseban zemljišni maksimum poljoprivrednog zemljišta za vjerske zajednice, vjerske ustanove i zadužbine u površini od 10 ha, s tim što taj maksimum može biti povećan i do 30 ha ako je u pitanju vjerska zajednica, ili vjerska ustanova većeg značaja ili veće istorijske vrijednosti. Isti Zakon određuje i granice prava svojine na šume, tako što se vjerskim ustanovama većeg značaja ili veće istorijske vrijednosti priznaje pravo svojine na šume do 30 ha, pored obradivog zemljišta. Prema Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958.g. građansko-pravna lica nisu mogla biti nosioc prava svojine na stambenim zgradama i stanovima, već su samo mogla sticati i imati u svojini poslovne zgrade i poslovne prostorije koje služe isključivo njihovoj dozvoljenoj djelatnosti. Međutim, s obzirom na citirani član 79. Ustava nije isključeno pravo građanskih pravnih lica da mogu biti nosioci prava svojine na stambene zgrade i stanove.
Još u vrijeme prvih višestranačkih izbora 1990.g. sve političke partije su bile opredjeljenje za povrat imovine koja je od bivših vlasnika bila oduzeta bez pravične naknade. Izbijanjem rata taj proces je obustavljen sve do 1993.g. kada se počelo raspravljeti o mogućnostima donošenja ovakvog zakonskog propisa. Između ostalih jedan od glavnih problema koji se postavio pred zakonodavca, je taj koju godinu uzeti kao ključnu za povrat oduzete imovine. Zakon o restituciji je prošao prvi dio parlamentarne procedure, a Vlada FBiH je nakon toga utvrdila Prijedlog, ali sa alternativom člana 4. (godina ključna za restituciju 1918 ili 1945). Parlament je saglasno odredbama svog Poslovnika ovaj prijedlog vratio Vladi, ali do danas nije upućen ponovo u proceduru njegovog donošenja jer se stalo na stanovište da bi trebalo tekst uputiti nezavisnim ekspertima što je i učinjeno. Eksperti Savjeta Evrope su dostavili svoje mišljenje pa će se ono razmotriti. Vlada je u međuvremenu raspravljala o ovome zakonu i izvršila njegovu korekciju u smislu da će se imaocima državnih obaveznica Kraljevine Jugoslavije izvršiti finansijska kompezacija. Tako se odustalo od alternative člana 4. Prijedloga zakona. (prihvaćena je 1945.g. kao ključna za restituciju). Ovaj zakon nikada nije uvidio svjetlo dana.
To znači da u Federaciji Bosne i Hercegovine Zakono o restituciji nije donesen, niti usvojen u bilo kojoj formi. Međutim, treba napomenuti da je u Federaciji došlo do privatizacije pojedinih nacionaliziranih nekretnina po različitim pravnim okvirima. Ne možemo, a da ne spomenemo Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova. U osnovnom tekstu članom 47. tog Zakona od prodaje stanova su bili izuzeti stanovi koji su po osnovu odredaba Zakona o nacionalizaciji prešli u društveno vlasništvo. Istom odredbom Zakona iz otkupa su izuzeti stanovi u privatnom vlasništvu na kojim je stečeno stanarsko pravo. Pod neviđenim pritiskom nosioca stanarskih prava, i Udruženja Dom čiji članovi su bili istaknuti političari, i drugi uticajni službenici, Parlament FBIH usvaja Izmjene i dopune člana 47. prema kojim se dozvoljava otkup nacionaliziranih stanova, a za vakufske stanove se traži posebna saglasnost izvornog vlasnika. Nakon usvajanja ovog Zakona strahovitom brzinom općine prodaju ovakve stanove, ali istovremeno se pokreće postupak od strane tadašnje predsjednice Federacije gospođe Bojane Krišto pred Ustavnim sudom FBIH radi ocjene ustavnosti ove zakonske odredbe. Ustavni sud Federacije BIH kao po mom mišljenju, sud sa ogromnim političkim uticajem, donosi odluku kojom se proglašava neustavnim ova odredba. Obrazloženje ove odluke je strahovito konfuzno, kontradiktorno samom sebi, te je Vakufska direkcija u Sarajevu pred Ustavnim sudom BIH pokrenula postupak za poništenje te odluke. Međutim, Parlament Federacije BIH opet u strahovito brzom roku vrši izmjene ovog Zakona, kojim se dozvoljava otkup i onih vakufskih stanova sa obavezom Federacije da dodijeli zamjenske stanove izvornim vlasnicima. Prema Prijedlogu ovog Zakona obveznici su općine, i Federacija BiH. Posljedice ovog Zakona su te da su svi stanovi otkupljeni, a nakon toga slobodno mogu reći preko 70 % ovog Stambenog Fonda dato je na slobodnu prodaju od strane lica, koja su otkupila ove stanove. Međutim, niti općina, a niti Federacija BiH izvornim vlansicima nije dodijelila niti jedan stan. Da apsurd bude veći Vakufska direkcija je pokrenula zahtjeve shodno Zakonu, sa podacima svih nacionalizovanih stanova, ali odgovori koje smo dobili od Općine Centar glase da vakuf nema pravo na vakufske stanvoe, jer se ovaj Zakon odnosi samo na fizička lica. O kakvoj drskosti i nelogičnosti se radi, govori i činjenica da upravo ovaj Zakon je donesen po odluci Ustavnog suda , koji je prethodne odredbe Zakona koje se odnose na vakufe proglasio protuustavnim. Kako to da isti Zakon tretira vakufske stanove, a nakon donesenih Izmjena, država zaključuje da se isti ne odnosi na pravna lica. Ovo je jedan strahoviti apsurd, i znak države da nema namjeru na pravičan način riješiti ovo pitanje. Moramo reći da su na ovaj Zakon, Općina Stari Grad, i Općina Centar pred Ustavnim sudom FBiH uložile apelaciju. Rezultat te apelacije je to da su i ove odredbe, koje se odnose na obavezu općina proglašene protuustavnim. Upravo danas Parlament Federacije rapravlja o predloženim izmjenama Vlade FBIH iz tog Zakona, koji ustvari suštinski ne mijenja niti jednu riječ postojećeg Zakona, osim što utvrđuje da se zamjenski stanovi dodjeljuju ne na području iste Općine u istoj građevinskoj zoni, već na području Grada, a iz naslijeđa za fizička lica se izbacuje pravo predstavljanja, što je jedan pravni nonsens i direktno delegiranje Zakona o nasljeđivanju.
Evidentno je da država pokušava svesti prava izvornih vlasnika na minimum, a istovremeno zadovoljiti zakonsku obavezu. Ovo sve ističemo da prikažemo stanje u Federaciji BiH. Javnost je upoznata i sa nastojanjima pojedinih općina da prodaju nacionalizovane poslovne prostore. Tu se pokušavaju iznaći specijalna zakonska rješenja da bi se izbjegao član 16.a Zakona o prometu nepokretnosti, koji slobodno mogu reći je jedini zakonski propis, čije su izmjene donesene u periodu 1992.-1994. godine, koje štite izvorne vlasnike. Znači, poslovni prostori nisu prodati, prodaja se pokušava, ali oni su ostali predmetom restitucije. Građevinska zemljišta u Federaciji BIH su tretirana Zakonom o građvinskom zemljištu od 2003.g. Članom 96. ovog Zakona je predviđeno da se zemljište po sili zakona vraća u vlasništvo ukoliko je u društveno vlasništvo prešlo na temelju odluke općine, a nije privedeno krajnjoj namjeni. Ovaj član 96. je jako neprimjenljiv i mogu navesti niz postupaka, gdje se Općine strahovito protive primjeni ovog člana. Znači, i ovo je jedan od pokazatelja koliko država uistinu ima namjeru provesti postupak restitucije, i izvršiti povrat nacionalizovane imovine. Znači, građevinska zemljišta mogu biti predmet restitucije, ali istovremeno sa žaljenjem konstatujem da su mnoga građevinska zemljišta izgrađena, i da tu restitucija niti je moguća, niti može biti pravedna. Ovo je presjek stanja u Federaciji BiH, dok je u Republici Srpskoj stanje u mnogome drugačije. U toku ratnih godina Republika Srpska je donijela Zakon o vraćanju nacionalizovane imovine, i imovina je vraćena svim državljanima tadašnje Republike Srpske. Pravoslavna crkva kao legitimisana vjerska zajednica po mojim saznanjima je ostvarila značajan povrat imovine, dok ostale vjerske zajednice i ostali građani Republike Srpske nisu mogli ostvariti povrat, jer nisu bili po tadašnjem Ustavu konstitutivan narod. Naravno nakon Dejtona, taj Zakon se stavlja van snage, ali posljedice tog Zakona su ostale netaknute. Republika Srpska donosi i drugi Zakon o restituciji, ali visoki predstavnik ga stavlja van snage. Po pitanju stanova i u Republici Srpskoj su otkupljeni stanovi, ali je tu formiran Fond za restituciju, koji je jedna pravna nepoznanica. Zakon o građevinskom zemljištu iz 2003.g. koji je bio paralelan u Federaciji je stavljen van snage, i po sadašnjem Zakonu sva zemljišta koja nisu izuzeta se vraćaju izvornim vlasnicima u vlasništvo. Naravno taj Zakon ne tretira restituciju, jer ono što je privedeno krajnjoj namjeni ono postaje zauvijek izgubljeno.
Na isti način i Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske tretira tu materiju. Ovaj Zakon ima svoju pozitivnu stranu, ali loša strana je mnogo dominantnija od dobre. Naime, ovim zakonom se legalizuju sve bespravne radnje, tako da Bošnjaci i drugi, kao i Islamska zajednica će izgubiti ili su izgubili mnoga građevinska zemljišta bez bilo kakvog prava na naknadu. Ista stvar se dešava i sa Zakonom o premjeru i katastru nekretnina, gdje se na jedan perfidan, rigorozan način brišu iz vlasništva fizička i pravna lica, a država upisuje bez bilo kakvog prava na naknadu. Sve su to Zakoni koje toleriše međunarodna zajednica, ali se i mi sami ne protivimo takvim Zakonima. Slobodno konstatujem da će na temelju ovih Zakona u skorije vrijeme biti izmijenjena slika vlasništva na području Republike Srpske. Ukoliko uporedimo stanje u Federaciji BIH i Republici Srpskoj, moramo konstatovati da restitucija nije riješena. Najpravičnije je da BiH donese taj Zakon. Danas prisutni i uvaženi gospodin Begić je najbolje upoznat u vezi predloženog teksta Zakona o restituciji, ali i o razlozima zbog čega ovaj Zakon nije donesen. Izvorni vlasnici i Vakufska direkcija, a nadam se i druge vjerske zajednice više ne mogu čekati da se neko smiluje da donese Zakon o restituciji. Evidentno je da je politička volja bila izgubljena, te da se više izvorni vlasnici ne tretiraju kao važan faktor za implementaciju imovinskih prava u BiH. Međutim, mi moramo insistirati na donošenju Zakona o restituciji, i to u narednih godinu dana, jer nakon toga restitucija više i neće biti potrebna. Neće biti potrebna, zato što se nema šta vratiti, ali ovaj Zakon je nužan, jer u pravno –formalnom smislu je nemoguće vršiti usklađivanja postojećih katastarskih i zemljišno-knjižnih stanja, bez Zakona o restituciji kao pravnog osnova za sređivanje ovog stanja.
Na kraju želim istaći da ovaj okrugli sto ima za cilj da upozori postojeću vlast na ovaj problem, koji je došao do tačke usijanja, i da ih pozovemo da što je moguće prije donesu Zakon o restituciji, bez obzira da li oni bili državni, entitetski ili Brčko Distrikta. Samo na taj način će se moći staviti tačka na ovaj izuzetno zamršen pravni proces, i svakim danom sve zamršeniji, samo iz jednog razloga, a to je nebrige države o stvarnom vlasništvu nad pojedinim nekretninama. Žalosno je kako se sadašnja vlast odnosi prema nacionalizovanim nekretninama, i kako se grčevito bori da ospori pravo izvornom vlasniku.
Na kraju fraza „ oteto-prokleto“ na prvi pogled ne dotiče vršioce izvršnih vlasti u Bosni i Hercegovini, ali oni trebaju upamtiti da jednom čovjeku nanesena nepravda, je isto kao da si nepravdu nanio cijelom čovječanstvu.
Piše: dr.sc. Esad Hrvačić
