Ko odgovara za štetu vlasniku objekta koji je objekat sagradio uz izdato odobrenje za građenje nadležne općine na lokalitetu gdje se izvode rudarski radovi, kao i za druge vidove šteta koje trpe vlasnici nekretnina?
Općina odgovara za štetu prouzrokovanu oštećenjem građevinskih objekata usljed izvođenja rudarskih radova, po načelu odgovornosti za postupke organa ako je njen organ izdao građevinsku dozvolu, uprkos tome što je znao, ili prema okolnostima mogao znati, da se zahtjev investitora odnosi na građenje na rudarskom eksploatacionom polju, a prethodno nije pribavio mišljenje rudarske organizacije o mogućnosti podizanja građevinskih objekata, s obzirom na rudarske radove, kada se takvo mišljenje tražilo po zakonu. u tom slučaju, odgovornost rudnika je isključena.
Ovakav stav je zauzela Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 43 0 P 019379 13 Rev od 23.03.2015. godine.
U obrazloženju presude se navodi:
Protivno stanovištu revizije, nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili da postoji odgovornost I-tužene općine za spornu štetu na kući tužitelja s obzirom da je nadležni organ njenog prednika izdao (05.03.1986.g.) odobrenje za građenje na zemljištu u granicama eksploatacionog polja, a predhodno da nije pribavljeno mišljenje rudarske organizacije shodno članu 40. stav 1. Zakona o rudarstvu1 (na pravnoj snazi u vrijeme davanja odobrenja za građenje). Ovo, neovisno od toga što tužitelji, kao investitori nisu priložili mišljenje rudarske organizacije, jer općinski organ nije to od njih zahtijevao naknadno, a prije izdavanja odobrenja za građenje znao je za ranije proglašeno eksploataciono polje (10.08.1962.g.). Da je to mišljenje pribavio, znao bi da li je moguće izdati odobrenje za građenje i zavisno od toga donio bi odgovarajuću odluku koja je mogla biti i drugačija od donijete, i ne može stoga odgovornost prebaciti na II- tuženog, a kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud.
Ne mogu se prihvatiti kao osnovane tvrdnje revizije I-tužene da je drugostepeni sud propustio sankcionisati pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostepenog suda kroz navode da je građevinskim vještačenjem utvrđeno da su tužitelji odstupili od projekta za kojeg su dobili građevinsku dozvolu.
Ovo, jer pojašnjem tog nalaza i mišljenja na glavnoj raspravi (18.04.2014.g.) vještak građevinske struke je zaključio da bespravno dograđeni dio objekta (graža i terasa) nemaju uticaja na nastanak oštećenja. Takođe, iako je tačno, da nakon završetka stambenog objekta tužitelji nisu pribavili upotrebnu dozvolu, to samo po sebi, ne može biti osnov njihove subjektivne odgovornosti, a kako to revizija neosnovano smatra.
Protivno stanovištu revizije, po mišljenju i ovog suda, pitanje odgovornosti za štetu prouzrokovanu izvođenjem rudarskih radova na građevinskim objektima izgrađenim na eksplatacionom rudnom polju, od perioda kada, prema pozitivnim propisima, je bila predviđena obaveza pribavljanja građevinske dozvole za njihovu izgradnju, treba prosuđivati prema tome, da li je nadležni organ u vrijeme izdavanja te dozvole, znao, ili je prema konkretnim okolnostima mogao znati da se zahtjev investitora odnosi na građenje na eksplatacionom polju. U slučaju da je znao, općina odgovara za štetu po načelu odgovornosti za postupke organa (čl.172.st.1. ZOO). Kako se nadležni organ pasivno držao uprkos izričite obaveze da mora, prije izdavanja odobrenja za izgradnju građevinskog objekta, pribaviti mišljenje rudarske organizacije o mogućnosti podizanja građevinskog objekta s obzirom na rudarske radove (čl. 40. st. 1. Zakona o rudarstvu), to je tim propustom općina preuzla rizik za oštećenja objekta uslijed izvođenja rudarskih radova i stoga je odgovorna za naknadu te štete, a odgovornost II-tuženog (rudnika) je isključena. Zakonodavac je izričito odredio da nadleženi organ neće izdati odobrenje za izgradnju građevinskog objekta ako prema obrazloženom mišljenju rudarske organizacije može nastati šteta uslijed izvođenja rudarskih radova (čl. 40. st. 2. Zakona o rudarstvu), pa iako su tačni navodi revizije I-tužene da su rudarski radovi uzrok oštećenja stambenog objekta tužitelja, to u okolnostima predmetnog slučaja, ne znači da postoji odštetna odgovornost II-tuženog, a kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi.
Iz ove presude je jasno da lokalna zajednica mora preduzeti odgovornost samo u slučaju ako izda građevinsku dozvolu. Međutim šta sa štetama koje nastanu na objektima koja su sagrađena prije nego su se počeli izvoditi građevinski radovi, bilo rudarski ili radovi izgradnje autputa i drugi radovi od općeg interesa. Naravno, tu odgovornost mora preuzeti izvođač radova. U praksi postoji više vidova štete. Šteta na objektima može nastati kako zbog nužnog uklanjanja nekretnine, tako i zbog oštećenja na objektu usljed izvođenja radova. Ovaj prvi vid se u praksi naziva exproprijacija. Exproprijacija se u pravilu provodi prije izvođenja radova i ona je osnov za izdavanje građevinske dozvole. Međutim postoje i situacije kada se radovi izvedu, nekretnina faktički izuzme a exoproprijacija nije provedena. U praxi se to zove faktička expropijacija, gdje vlasnici imaju pravo na punu tržišnu naknadu štete bez mogućnosti zastare.
Druga vrsta štete nastaje uslje izvođenja radova gdje se radi o manjim ili većim oštećenjima. Te štete podliježu zastari u roku od 3 odnosno 5 godina, i jako je bitno dokazati uzročno posljedičnu vezu između nastanka štete i radnje izvođača. Visina štete se obavezno dokazuje vještačenjima i to ne vještacima koje predlaže izvođač već neutralnim sudskim vještačenjima.
Zaključak je da je šteta veoma širok pojam i vlasnici nekretnina bi svako trebali kada dožive štetu na svojoj nekretnini pomoć potražiti od stručnih ustanova koji su kvalifikovani da zastupaju u ovim pravnim stvarima.
Piše Doc.dr. Esad Hrvačić
