Tužba u parničnom postupku
Uvodne napomene
Tužba kao pojam oslanja se na glagol “tužiti”, što znači da postoji neki spor. Iz toga samo po sebi proističe da je osnovni uvjet za pokretanje tužbe da postoje dvije stranke, bilo fizička ili pravna lica, čiji su interesi o određenom pravnom odnosu suprotstavljeni. Tema ovog rada je tužba u parničnom postupku, što znači da tužba kao pravno sredstvo postoji i u drugim vrstama postupaka.
Reformom krivičnog zakonodavstva u BiH izbačena je mogućnost pokretanja krivičnog postupka privatnom tužbom. Međutim, Krivičnim zakonom SFRJ, koji je u biti bio u primjeni sve dok na snagu nije stupio novi Zakon o krivičnom postupku, bilo je dozvoljeno da oštećeni – privatni tužilac pokrene postupak privatnom tužbom. Novi Zakon o krivičnom postupku to je onemogućio i krivični postupci se sad pokreću isključivo odlukom tužioca da otvori istragu u određenom krivičnom postupku, s tim da krivičnu prijavu može podnijeti svaki građanin koji ima saznanja da je učinjeno određeno krivično djelo.
Tužba se, osim parničnog postupka, kao pravno sredstvo koristi i u upravnim postupcima, gdje je dozvoljeno pokretanje upravnog spora. Upravni sporovi su regulisani posebnim Zakonom o upravnim sporovima, gdje je tužba kao pravno sredstvo nužna iz razloga što su upravni sporovi u biti sudska kontrola rada organa uprave. Tu kao i u svim sporovima imamo dvije suprotstavljene strane, organ koji je donio sporni upravni akt i tužioca koji ima svojstvo stranke ili zainteresovane strane u upravnom postupku.
Ono što je tema interesovanja u ovom radu jest tužba u parničnom postupku. Tužba u parničnom postupku može se definisati kao radnja kojom se pokreće parnični postupak. Ona je po svojoj prirodi traženje pravnog subjekta da mu sud pruži zaštitu za povrijeđeno subjektivno pravo. Dakle, tužba u suštini znači traženje da se zaštiti određeno subjektivno pravo. Tužbu pokreće subjekt koji smatra da mu je neko pravo povrijeđeno ali je uvijek usmjerena prema tuženom. Međutim, tuženi u toku postupka ima imperativno pravo da osporava tužbu tužitelja, gdje može u cijelosti osporiti tužbeni zahtjev. To znači da pokretanje tužbe ne znači da će tužitelj uspjeti u svom zahtjevu. Ono što je nesporno jest da se predajom tužbe sudu, odnosno uručenjem tuženom, pokreće parnični postupak. U nauci je prihvatljivo stajalište da tužba nije pravni posao. Djejstva koja nastupaju ne određuje tužitelj, nego zakon. U ZPP-u se riječ “tužba” upotrebljava za označavanje tužbenog podneska, a ponekad i tužbenog zahtjeva. Uz tužbu se mogu podnijeti i drugi zahtjevi kao što je prijedlog za određivanje mjere osiguranja, prijedlog za obezbjeđenje dokaza i sl.
Podjela tužbi
Tužbe se dijele na građanskopravne i procesnopravne.
Prema vrsti zaštite koju tužitelj traži, tužbe mogu biti:
- kondemnatorne ili obavezujuće
- deklaratorne ili utvrđujuće
- konstitutivne ili preobražajn a) Kondemnatorne ili obavezujuće tužbe
U kondemnatornoj tužbi tužilac traži od suda da mu pruži pravnu zaštitu na način što će tuženog osuditi da u korist tužioca nešto određeno učini, trpi, ili propusti. Zbog toga se ove tužbe u teoriji još zovu osuđujuće ili tužbe za činjenje. U obavezujućoj tužbi nije potrebno da tužitelj dokazuje pravni interes. Svoj zahtjev tužilac zasniva na tvrdnji da je tuženi svojim ponašanjem povrijedio određeno tužiočevo subjektivno pravo, te ga se obavezuje da prema tužiocu izvrši određeno činjenje, a sve u cilju da eliminiše štetne posljedice svog protupravnog ponašanja. Da bi sud mogao udovoljiti tako postavljenom tužbenom zahtjevu, potrebno je da na temelju ponuđenih dokaza utvrdi kakav je odnos između tužitelja i tuženog u momentu pokretanja tužbenog zahtjeva te šta bi to tuženi trebao učiniti da se odnos između tužitelja i tuženog harmonizuje. Svakom obavezujućem dispozitivu presude prethodi deklaratorna preambula – koja se u pravilu ne unosi u dispozitiv presude, već u obrazloženje presude – koja treba da posluži kao opravdanje za odluku suda kojom tuženog prisiljava na činjenje radnje da bi se zaštitilo povrijeđeno pravo tužitelja. Izricanjem konstitutivne presude tužitelju se ne pruža definitivna pravna zaštita. Ovom vrstom presude tuženom se nalaže da svoje radnje uskladi s pravnom normom, a ako to ne učini, upućuje mu se prisilna prijetnja da će se takva pravna radnja učiniti u izvršnom postupku. Zato je kod ovakvih tužbi nužno tuženom ostaviti rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze.
Ako sud stekne uvjerenje da tužiočev zahtjev nije osnovan, on presudom tužbu odbija. Ovakva presuda u suštini predstavlja presudu kojom se utvrđuje da tužilac nije ovlašten da dodijeli pravnu zaštitu koju je u tužbi tražio – presuda tzv. negativnog utvrđenja.
Je li u ovoj vrsti tužbi potrebno dokazivati postojanje pravnog interesa? Tužitelj kao povjerilac nekog prava neće imati potrebu da traži sudsku zaštitu ako dužnik uredno izmiruje svoje obaveze. Međutim, ako tuženi svoje obaveze ne izmiruje, tužitelju je na raspolaganju sudska zaštita u punom kapacitetu, i to tako što će pokrenuti ovu vrstu tužbe. U tom slučaju tužitelj nema potrebe posebno dokazivati postojanje pravnog interesa. Da ne bude zabune, sud će u posebnim slučajevima ipak ispitati opravdanost pravnog interesa. Tužiocu može nedostajati pravni interes ako je sud već odlučio o istoj pravnoj stvari ili donošenjem pozitivne presude ili sudskom nagodbom (presuđena stvar), ili ako se u istoj pravnoj stvari već vodi spor (litispendencija).
Pitanje postojanja pravnog interesa postavlja se i u slučaju kada činidba tuženog nije dospjela. Ako u toku postupka sud utvrdi nedospjelost činidbe, on tužbu neće odbaciti zbog nepostojanja pravnog interesa, već će tužbu odbiti kao preuranjenu. Ako sud do glavne rasprave utvrdi da je tuženi ispunio svoje obaveze, neće odbiti tužbeni zahtjev, već će mu udovoljiti, s tim da neće naložiti izvršenje činidbe, ali će obavezati tuženog da do momenta ispunjenja obaveze izmiri nastale troškove parničnog postupka.
Donošenjem osuđujuće presude tužitelju se pruža puna pravna zaštita. Svaki petit presude sadrži paricioni rok (rok u kojem je tuženi dužan dobrovoljno ispuniti svoju obavezu). Ako tuženi ne ispuni svoju obavezu i u datom autoritativnom nalogu, tužitelj stiče pravo da na temelju te presude kao izvršne isprave u posebnom izvršnom postupku namiri svoja potraživanja.
b) Deklaratorne ili utvrđujuće tužbe
Tužba za utvrđenje nije usmjerena na dobijanje presude kojom će se tuženom naložiti neko činjenje (kao kod kondemnatorne tužbe) ili kojom će se preinačiti ili ukinuti neki dotle postojeći pravni odnos (kao kod konstitutivne tužbe). Pružanje pravne zaštite ograničava se ovdje samo na deklariranje postojanja, odnosno nepostojanja određenog sadržaja konkretnog prava ili pravnog odnosa (kao i istinitost ili neistinitost neke isprave).
Ovom tužbom se traži utvrđivanje sadržaja nekog prava ili pravnog odnosa. Kod deklaratornih tužbi na zahtjev tužitelja kroz parnični postupak dolazi do djelovanja suda. Specifikum je da tužba mora biti pravovremena i podnesena prije nego nastupe posljedice jer sud donosi odluku prije nanošenja povrede prava ili pravnog odnosa tužitelju, ali u očekivanju da bi do povrede moglo doći. Zadatak suda je da svojom odlukom spriječi nastanak povrede. Utvrđivanje sadržaja pravnih odnosa u sistemu deklaratorne pravne zaštite predstavlja krajnji cilj parničnog postupka. Ove vrste tužbi zovu se još i prejudicijelne tužbe.
Ako tuženi nakon pravosnažnosti presude kojom je utvrđena određena deklaracija ne postupi, tužitelj će u cilju zaštite svojih prava biti obavezan da ustane s novom tužbom, u ovom slučaju kondemnatornom. U novom postupku sud će uzeti u obzir pravomoćno utvrđenu činjenicu ne upuštajući se u ponovno ispitivanje sadržaja pravnog odnosa iz kojeg tužilac crpi svoje ovlaštenje za traženje kondemnatorne zaštite.
Postojanje pravnog interesa za ovu vrstu tužbi je veoma važno, jer ako sud u pripremnoj fazi postupka ili na glavnoj raspravi utvrdi da ova procesna pretpostavka ne postoji, odbacit će tužbu. Pravni interes postoji kada od utvrđenja određenog izvjesnog pravnog odnosa zavisi neko drugo pravo. U ovoj vrsti postupaka dužnost je suda da utvrdi je li pravno opravdano da se uzme u razmatranje zahtjev tužitelja za pružanje deklaratorne sudske zaštite. Bitno je napomenuti da pravni interes ne postoji kada se isti rezultat spora može postići obavezujućom tužbom. Ovom vrstom tužbi se također može tražiti utvrđenje nepostojanja određenog pravnog odnosa. To je pravna situacija kada tužitelj želi osporiti obavezu zbog nepostojanja određenog pravnog odnosa.
Osnovna podjela deklaratornih tužbi je na pozitivne i negativne.
Pozitivna deklaratorna tužba je takva tužba gdje sud u postupku donosi pozitivnu presudu kojom se utvrđuje neki pravni odnos. Treba reći da se od suda ne može tražiti da ispita postoji li neki pravni osnov. Tužba mora sadržavati prijedlog tužioca o postojanju ili nepostojanju nekog sadržaja određenog pravnog odnosa.
Negativna deklaratorna tužba je takva tužba gdje sud donosi negativnu – odbijajuću presudu. U praksi je mnogo više negativnih nego pozitivnih presuda. Tim presudama se utvrđuje da tužiocu ne pripada ovlaštenje da traži pravnu zaštitu određenog sadržaja pravnog odnosa.
Deklaratornom tužbom može se tražiti samo da sud utvrdi postoji li neki pravni odnos. Ovom tužbom se ne može tražiti apstraktno rješavanje nekog pravnog odnosa. Ne može se tražiti ni utvrđivanje odnosa koji se tek očekuju niti utvrđivanje budućih pravnih odnosa. Predmet ovih tužbi ne može biti ni utvrđenje činjeničnog stanja niti utvrđivanje sadržaja zakonskih propisa.
Za razliku od kondemnatornih tužbi, kod deklaratornih tužbi tužilac moja dokazivati postojanje pravnog interesa. Kod ovih vrsti tužbi tužitelj ne mora biti direktni učesnik pravnog odnosa, ali upravo iz tog razloga on pred sudom mora učiniti vjerovatnim postojanje svog konkretnog pravnog interesa da bi se njegov tužbeni zahtjev uzeo u razmatranje. Treba reći da prilikom dokazivanja pravnog interesa nije dovoljno postojanje samo ekonomskog ili moralnog interesa. Interes može biti i imovinskopravni, porodični, upravnopravni, ustavnopravni i dr. O postojanju pravnog interesa sud po službenoj dužnosti vodi brigu sve do okončanja parničnog postupka.
c) Konstitutivna ili preobražajna – pravostvarajuća tužba
Konstitutivna ili preobražajna – pravostvarajuća pravna zaštita izražava se u stvaranju novih pravnih odnosa, koji dotle nisu postojali – bilo da proizvodi nove, bilo da preinačuje postojeće pravne odnose – ili u ukidanju postojećih pravnih odnosa. Dakle, za razliku od deklaratorne i kondemnatorne tužbe koje su u osnovi deklaratorne naravi, konstitutive tužbe konstituiraju, tj. stvaraju nove pravne odnose koji do tada nisu postojali.
U ovoj vrsti tužbi tužitelj traži preinačenje sadržaja pravnog odnosa, a sud je dužan ispitati postoje li pretpostavke za takvu vrstu zahtjeva. Ako sud utvrdi da te pretpostavke postoje, donijet će presudu kojom će postojeće stanje izmijeniti ili sasvim ukinuti. Ove tužbe su najčešće iz oblasti imovinskog i porodičnog prava. Za podnošenje ovih tužbi ovlaštene su samo osobe kojim zakon daje izričito pravo. U jednom građanskopravnom odnosu tužitelj može pružiti osnovu za traženje dvije ili tri vrste pravne zaštite.
Kao što smo naveli, konstitutivnog su značaja tužbe za razvod i poništenje braka kao i sporazumni prijedlog bračnih drugova o razvodu braka, tužbe kojima se traži smanjenje ili povećanje alimentacije, tužba za poništenje firme, tužba za smanjenje ugovorene naknade za rad advokata. Tužbe kojima se dokazuje ili opovrgava postojanje braka i tužbe za osporavanje očinstva nisu konstitutivne, nego deklaratorne.
Kada je u pitanju procesna legitimacija, za podnošenje ove tužbe legitimisana su lica kojima to pravo zakon izričito priznaje.
Sadržaj tužbe
Kao što smo kazali, parnični postupak se pokreće tužbom. Njen je sadržaj neophodno analizirati sa stanovišta Zakona o parničnom postupku (Službene novine FBiH, br. 42/98) u odnosu na Zakon o parničnom postupku FBiH (Službene novine FBiH, br. 53/2003). Zašto je to bitno? Bitno je iz razloga što je novim Zakonom o parničnom postupku FBiH iz 2003. napravljena značajna reforma parničnog postupka kako u FBiH tako i u entitetu RS. U biti se radi o dva identična zakonska propisa. Kako tema ovog rada nije reforma parničnog postupka u BiH, tako ćemo se i zadržati samo na promjenama koje su se desile u vezi sa samim sadržajem tužbe.
Prema Zakonu o paničnom postupku iz 1998. definisano je da se parnični postupak pokreće tužbom. Isto je definisano i Zakonom o parničnom postupku iz 2003.
Odredbom člana 171. Zakona o parničnom postupku iz 1998. definisano je da “tužba treba da sadrži određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja, činjenice na kojim se zasniva tužbeni zahtjev, dokaze kojima se utvrđuje te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak.” Dalje se navodi da nadležnost suda, sastav suda ili pravo na izjavljivanje revizije ovisi o vrijednosti spora, a kad predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota, tužitelj je dužan u tužbi navesti vrijednost spora. Kada je u pitanju pravni osnov postavljenog tužbenog zahtjeva, sud će po tužbi postupiti i ako nije naveden, a ako bude naveden, sud nije vezan za njega.
Kada je u pitaju određivanje sadržaja tužbe po Zakonu o parničnom postupku FBiH iz 2003, on je definisan odredbom člana 53, stav 2. istog zakona. Prema navedenoj odredbi, “tužba mora sadržavati: određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev), činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, naznaku vrijednosti spora, druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak. Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan uz njega.”
Ono što je bitna izmjena i razlika je to što se u Zakonu o parničnom postupku iz 1998. navodi šta tužba TREBA sadržavati, a u Zakonu o parničnom postupku iz 2003. šta tužba MORA sadržavati. U procesnom smislu se radi o velikoj reformi koja će u budućnosti opredijeliti sami tok parničnog postupka. Ono što se prvo postavlja kao pitanje jesu posljedice koje proističu zbog nepostupanja po jednom, odnosno po drugom zakonskom propisu.
Ako tužitelj ne postupi po odredbi člana 170. Zakona o parničnom postupku iz 1998, tužitelju ne prijeti opasnost da će njegova tužba biti odbačena. Sud je tu bio u obavezi da tužitelja poziva da uredi tužbu sve dok ona ne bude uređena. Međutim, prema odredbi člana 53, stava 2. Zakona o parničnom postupku iz 2003, tužitelj je imperativno obavezan da mora postupiti po navedenoj normi. Znači, tužba mora sadržavati sve elemente koje je zakon imperativno propisao. Ako nedostaje bilo koji element koji je propisan, sud će u prethodnom postupku ispitivanja tužbe tužitelju naložiti da uredi tužbu u ostavljenom roku, a ako ne postupi, tužitelju prijeti opasnost da će njegova tužba biti odbačena. Ovaj reformski postupak urađen je samo iz jednog razloga, a to je da se skrati vrijeme koje je potrebno da se provede jedan parnični postupak. Ovim propisom spriječeno je bezgranično uređenje tužbe a da tužitelj zbog toga ne snosi bilo kakve posljedice.
S obzirom na to da je aktuelan i primjenljiv član 53. citiranog Zakona o parničnom postupku, u ovom radu ćemo svaki propisani element tužbe obraditi pojedinačno.
Obligatorni sadržaj tužbe sadži sve one podatke koje mora sadržavati svaki drugi podnesak, određen i odrediv zahtjev u pogledu pravne stvari, činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev i dokaze na temelju kojih se ove činjenice utvrđuju.
Fakultativni sadržaj tužbe se odnosi na pravni osnov tužbenog zahtjeva. To znači da tužitelj može, a i ne mora navesti pravni osnov. I kad tužitelj navede pravni osnov, sud nije vezan za njega, a i ako se ne navede, sud zbog toga neće odbaciti tužbu.
U tužbi se mogu istaći i zahtjevi za donošenje odluke procesnopravne naravi čiji se efekat ne proteže izvan granica konkretnog tužbenog zahtjeva.
- a) Tužbeni zahtjev
Tužbeni zahtjev je procesnopravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja. U njemu tužilac iznosi tvrdnje o svom ovlaštenju na priznavanje određenih pravnih posljedica iz određenog stanja stvari.
Da bi tužbeni zahtjev zadovoljio formu i sadržaj, mora biti određen kako u subjektivnom tako i u objektivnom smislu. Subjektivno se odnosi na tačnu legitimaciju stranaka u postupku, a objektivno na tačno definisanje i opredjeljenje predmeta spora.
Posljedice podnošenja tužbe sudu mogu biti različite, a najčešće su prekid zastarjelosti i prekid roka u kojem se po posebnim propisima tužba može podnijeti (npr. rok od 30 dana za podnošenje tužbe zbog smetanja posjeda).
U kondemnatornoj tužbi tužitelj traži da se tuženom naloži neka činidba, neka obaveza koju tuženi treba da ispuni prema tužitelju. Kao što smo kazali, tužbeni zahtjev mora biti specificiran. O ovoj vrsti tužbi se navodi i paricioni rok. Paricioni rok je rok u kojem tuženi treba dobrovoljno ispuniti svoju obavezu. Taj rok u većini slučajeva iznosi 30 dana od dana pravomoćnosti presude. Osim paricionog roka, tužitelj u tužbi daje i nalog da tuženi svoju obavezu ispuni pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
U deklaratornim tužbama tužitelj mora konkretizovati sadržaj pravnog odnosa za koji želi da se uredi samom tužbom. Ako, recimo, tužitelj traži da se utvrdi pravo vlasništva, a sud nađe da on u biti ima samo pravo zakupa, sud će takav tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
U konstitutivnim tužbama tužitelj navodi određeni sadržaj pravnog odnosa čije se preinačenje, odnosno konstituisanje traži, kao npr. u tužbama za razvod braka.
Tužbeni zahtjev mora biti određen. Dva su osnovna razloga zbog čega tužbeni zahtjev mora biti određen. Prvi razlog je taj da bi sud mogao prethodno ispitati tužbu. Da bi sud dao pozitivnu ocjenu, tužbeni zahtjev mora biti određen – jasan, s istaknutim činjeničnim osnovom i jasno preciziranim tužbenim zahtjevom. Drugi razlog određenosti je taj da bi tuženi mogao dati valjan odgovor na tužbu. Nakon što sud prethodno ispita tužbu, on je dostavlja tuženom na odgovor koji je dužan da odgovor dostavi u roku od 30 dana od dana dostavljanja tužbe. Primjer određenosti tužbenog zahtjeva je da tužitelj ne može tražiti, recimo, “povrat stada ovaca, ili povrat kućnog namještaja” jer su to neodređene kategorije koje nenbi mogle obavezati tuženog. Tuženi ne može biti obavezan da izvrši povrat stada a da se ne precizira koliki broj stoke ima u stadu i sl.
Uz tužbeni zahtjev može se istaći i više tužbenih zahtjeva. Uz tužbeni zahtjev može se istaći više tužbenih zahtjeva samo ako su oni povezani istim činjeničnim osnovom. Uz tužbeni zahtjev se može istaći i drugi zahtjev i da nije povezan s tim činjeničnim osnovom, ali samo u slučaju da je sud nadležan da raspravlja o oba tužbena zahtjeva i da ocijeni da je ekonomičnije da se raspravlja o dva odvojena zahtjeva u jednom postupku. Kada sud ocijeni da nema ekonomske opravdanosti, on će posebnim rješenjem razdvojiti postupke.
Iz mogućnosti spajanja više postupaka u jedan proističu i dva načina postavljanja tužbenih zahtjeva i odlučivanja o njima.
Alternativni tužbeni zahtjev
Kada tužitelj u jednom tužbenom zahtjevu traži da sud odluči na način da se po istom činjeničnom osnovu udovolji tužbi tako što će tuženom utvrditi jednu vrstu činidbe, ako tuženi to ne izvrši, tužitelju se daje mogućnost da od tuženog na drugi način izvrši činidbu. Znači, tužitelju se daje alternativa.
Eventualni tužbeni zahtjev
Za razliku od alternativnog tužbenog zahtjeva, eventualni je definisan odredbom člana 55, stava 4. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj ima pravo tražiti dva potpuno odvojena tužbena zahtjeva ako postoji njihova uzajamna veza. Sud u tom slučaju odlučuje na način da, ako ne udovolji prvom tužbenom zahtjevu, onda udovolji drugom.
- a) Činjenično stanje spora i dokazi
Dužnost je tužioca da navede činjenice na kojima zasniva svoje tužbene zahtjeve, bilo glavne ili sporedne, građanskopravne i procesnopravne. Tužba mora sadržavati dokaze kojima se utvrđuju te činjenice iz prethodne tačke. Dokazi moraju biti određeni u dva smisla. Potrebno je navesti za koje se činjenice nude određena dokazna sredstva i kojim se dokaznim sredstvom određena činjenica može dokazati.
Historijski događaj za koji tužitelj smatra da mu pruža osnov za isticanje određenog zahtjeva predstavlja stvarnu tužbenu osnovu spora.
S teorijskog i stručnog aspekta činjenice treba posmatrati kao tužbene navode koji moraju dovoljno detaljno opisati određenu pravnu situaciju koja će dokazati da postoji podudarnost između faktičkog stanja i onoga što zakon predviđa.
Ako analiziramo odredbe Zakona o parničnom postupku FBiH, on u odnosu da dosadašnje zakone ima značajnih izmjena u pitanju predlaganja i izvođenja dokaza. Činjenice i dokazi prema ZPP-u predlažu se najkasnije do pripremnog ročišta. Na glavnoj raspravi novi se dokazi mogu predložiti ako tužitelj ili tuženi učine vjerovatnim da ih bez svoje krivnje nisu mogli ranije iznijeti ili predložiti.
Pod reformom parničnog postupka podrazumijeva se da se činjenice iznesu u što ranijoj fazi postupka, pa se to pravo strankama ograničava do pripremnog ročišta, a na glavnoj raspravi samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivnje nisu bili u mogućnosti iznijeti ili predložiti na pripremnom ročištu. Novim zakonskim rješenjima zakona stranke se obavezuju da sve činjenice izlože u prvoj fazi postupka. Ovaj koncept se ne protivi načelu efikasnosti, ali ni raspravnom načelu, kojim se protivnoj stranci omogućuje da se na ove činjenice i izjasni.
Ono po čemu novi koncept u velikoj mjeri odstupa od dosadašnjih zakonskih rješenja jeste reduciranje načela materijalne istine. Strane u postupku iznose činjenice i izvode dokaze dok se uloga suda ograničava samo na utvrđivanje činjenica koje stranke nisu iznijele, ali samo ako sud posumnja da stranke raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati. U ovoj fazi postupka sud može samo iz navoda tužbe utvrditi jesu li u tužbi iznijete pravno relevantne činjenice iz kojih proizilazi pravna posljedica koja se traži tužbom, te jesu li predloženi pravno relevantni dokazi na te činjenice. To, međutim, ne znači da u tužbi moraju biti iznijete sve činjenice ili svi dokazi. Isto pravilo važi i za dokaze koji moraju biti predloženi najkasnije na pripremnom ročištu, a na glavnoj raspravi samo ako se dokaže da ih stranka koja predlaže dokaze nije mogla predložiti ranije. Prema odredbama novog zakona dokazivanje se ne provodi kada su istaknute općepoznate (notorne) činjenice. To su činjenice koje su poznate jednom širem krugu ljudi u sredini u kojoj se suđenje obavlja. Također se ne dokazuju ni činjenice koje su od strane parničnih strana priznate u toku parnice pred prvostepenim sudom. Priznanje može biti dato pismeno ili usmeno, izvan ročišta ili na ročištu, ali kako Zakon ne traži da priznanje bude dato izričito, to se o priznanju može zaključiti konkludentno, na temelju ostalog držanja stranke u parnici.
Prva faza parničnog postupka je ispitivanje tužbe od strane suda u pogledu činjenica na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev. Ako sud u tom dijelu postupka utvrdi da nema dovoljno činjenica, pozvat će tužitelja da otkloni nedostatke iz tužbe, s tim što, ako smatra da i pored otklanjanja tih nedostataka o tom pitanju može donijeti odluku i naknadno, nakon prijema odgovora na tužbu, odnosno po zakazivanju pripremnog ročišta, u svakom slučaju ako postoji minimum činjenica na kojima tužitelj zasniva svoj zahtjev, sud bi trebao primjeniti odredbe o donošenju meritum odluke.
- b) Vrijednost spora
Prema odredbama Zakona o parničnom postupku iz 1998. od vrijednosti spora zavisila je nadležnost i sastav suda te pravo na izjavljivanje revizije.
Prema Zakonu o parničnom postupku iz 2003. od vrijednosti spora zavise: sudske takse, određivanja nagrade advokatu kao punomoćniku, utvrđivanja vrste parničnog postupka, određivanja prava na vanredni pravni lijek – reviziju.
- c) Pravni osnov
Sud nije vezan za pravni osnov bez obzira na to što se on smatra obaveznim. Ako ga tužitelj i ne navede, sud će odlučiti po tužbi, a ako ga i navede, sud nije vezan za pravni osnov.