Info@restitucija.ba
+387 63 653 463

Doc.dr. Esad Hrvačić, UPRAVNI UGOVORI UGOVORI O KONCESIJI I UGOVORI O JAVNO PRIVATNOM PARTNERSTVU

Restitucija > Uncategorized > Doc.dr. Esad Hrvačić, UPRAVNI UGOVORI UGOVORI O KONCESIJI I UGOVORI O JAVNO PRIVATNOM PARTNERSTVU
  • Restitucija
  • Nema komentara

Doc.dr. Esad Hrvačić, UPRAVNI UGOVORI UGOVORI O KONCESIJI I UGOVORI O JAVNO PRIVATNOM PARTNERSTVU

UPRAVNI UGOVORI

UGOVORI O KONCESIJI I UGOVORI O JAVNO PRIVATNOM PARTNERSTVU

Upravni ugovor je dvostrani pravni akt kojega država, odnosno drugo javnopravno tijelo sklapa s trećim osobama radi ostvarivanja određenog cilja šireg društvenog interesa te pod uvjetima utvrđenim posebnim propisima. to je ugovor sklopljen u ime jednoga ili više javnih subjekata, a prema režimu javnog prava. Upravni ugovori nastali su u pravu građanskih država na kraju 19. i početkom 20.stoljeća, a najširu razradu upravih ugovora dala je francuska pravna teorija. Važno je naglasiti da upravni ugovori ne nastaju u svakom pravnom odnosu između države i drugih subjekata kojega karakterizira suglasnost volja subjekata. Tada nastaju i ugovori koji su podložni normama građanskog prava, a sporove koji proizlaze iz takvih ugovora rješavaju redovni sudovi.

Kako bi se prepoznali upravni ugovori, važno je da se ispune pretpostavke koje karakteriziraju njihovu pravnu prirodu.

UPRAVNI UGOVORI  U EVROPSKOM PRAVU

U  europi  postoje  dva  osnovna  modela  upravnih  ugovora:  francuski  i njemački model.

 

U francuskom se pravu dvije vrste upravnih  ugovora smatraju najvažnijima, ugovori o javnoj nabavi (marché public) i o koncesioniranoj javnoj službi (délégations de service blic). Međutim, ovo nisu jedine vrste upravnih ugovora u francuskoj: mnogi su upravni ugovori proglašeni takvima zakonskom normom (les contrats administratifs per détermination de la loi), kao npr. ugovori o korištenju  javnih dobara  ili o  javnim  radovima, a  i sudska  je praksa  razvila određene  kriterije prema  kojima se  prosuđuje je  li  u  konkretnom slučaju  riječ o upravnom ugovoru  ili nije.

 

Njemačko pravo poznaje upravne ugovore, međutim, takvi se ugovori izričito ne  nazivaju  upravnim ugovorima  (verwaltunsvertrag),  nego  se oni  pojavljuju kao  određena vrsta  javnopravnih  ugovora. Prema  njemačkom  pravu, upravni su ugovori oni kod kojih se ugovor odnosi na takvu pravnu situaciju na koju se primjenjuju pravila javnog prava. međutim, za razliku od francuskog prava, kod kojega je subordiniranost stranaka pri sklapanju upravnog ugovora neizbježna, njemački pravni sustav razdvojio je upravne ugovore na dvije glavne vrste: na koordinirane (koordinationsrechtliche verträge)  i  subordinirane  (subordinationsrechtliche verträge)  upravne ugovore. Posebno  svi  javnopravni ugovori, koji se sklapaju između javne vlasti i treće osobe,  a umjesto  kojega bi jednako tako mogao biti donesen upravni akt. Međutim, jednako tako spadaju u subordinirane upravne ugovore i takvi ugovori koje doista ne bi zamijenio upravni  akt, ali se  stranke nalaze u određenom  odnosu subordinacije koji doista  postoji prilikom sklapanja ugovora. Općenito  govoreći,  možemo  reći da  se, posebno  u području  javne nabave,  ugovori mogu klasi cirati putem dvaju osnovnih  modela: francuskom, u kojem  je ugovor podložan pravilima  javnog prava i englesko-njemačkom u kojemu je ugovor  podložan  pravilima  privatnog  prava.  Međutim  ovakva  je  oštra  podjela  neprikladna, pa se priklanjam stavu da postoje tri osnovna pravca:

1) francuski u kojem javni ugovori (contrats publics)  imaju posebnu  pravnu prirodu  i  spadaju  u  krug  javnog  prava  te su  za sporove  koji iz  njih proizlaze nadležni specijalizirani upravni sudovi,

2)  britanski u kojemu se ugovori koje sklapa javna uprava ne razlikuju  od onih koje sklapaju osobe privatnog prava te su za sporove koji iz njih proizlaze nadležni redovni sudovi i

3)  pravac  razvijen  u  italiji,  njemačkoj  i  nizozemskoj u  kojem se  smatra da je ugovor  što ga  sklapa javna uprava  privatnopravne naravi, ali  su podložni raznim posebnim pravilima. Iznimke od općeg pravila (primjena privatnog prava) ponekad su toliko široke da se s pravom može sumnjati u privatnopravnu narav takvih ugovora.  Međutim, za sporove  koji proizlaze  iz tih ugovora nadležni su redovni sudovi, a ne posebni specijalizirani upravni sudovi.

Kada promotrimo cjelokupni  postupak sklapanja javnih ugovora u europi,  vidjet ćemo  kako se  navedena  podjela  odnosi samo  na fazu  sklapanja samog ugovora, a ne i na postupak koji prethodi sklapanju ugovora. Ova činjenica proizlazi iz toga što je postupak koji prethodi sklapanju ovakvih ugovora, a uzmimo za primjer javnu nabavu kao ugovor čija je pravna priroda kod nas „najspornija“, uređen pravilima javnog prava, bez iznimke. Ovo posebno proizlazi iz činjenice da je taj postupak uređen zakonodavstvom EU da se pri sklapanju takvih ugovora uvijek mora voditi računa o javnom interesu.

UPRAVNI UGOVORI U R. HRVATSKOJ I R.SRBIJI

 

Upravni ugovori u R.Hrvatskoj

Za razliku od BIH u R. Hrvatskoj je materija upravnog ugovora regulisana kroz odredbe zakona o upravnom postupku. Zakon o općem upravnom postupku po prvi put u rRepublici Hrvatskoj uvodi institut upravnih ugovora u pozitivno zakonodavstvo, no ni on ne daje definiciju upravnih ugovora, već to i dalje prepušta teoriji.  ZUP određuje samo temeljne odrednice upravnih ugovora dok je njihova detaljna razrada prepuštena budućim posebnim zakonima koji bi trebali detaljno normirati upravne ugovore za svako upravno područje.

Kada analiziramo oredbe ZUP RH one su identične predloženim izmjenama ZUP-a BIH. Znači da se zakonska regulativa u velikoj mjeri izjednačava. Da li je to dobro za jedan pravni sisem države nisma baš siguran, lično smatram da svaki pravni sistem mora imati svoje specifičnosti.

Upravni ugovori u R. Srbiji

I u R. Srbiji je upravni ugovor regulisan kroz izmjene zakona o opštem upravnom postupku (“sl. glasnik rs”, br. 18/2016) koji počinje da se primenjuje 1. juna 2017. god. jeste upravni ugovor. analizom zakona opet se surećeno sa identičnim zakonskim riješenjima koje su prihvaćene u R. Hrvatskoj i predložene u BIH.

Iz tih razloga i nema poptrebe se posebno baviti ovim zakonskim rješenjima.

 

UPRAVNI UGOVOR U BIH

 

Upravni ugovori kao posebna kategorija nisu pravno regulisani u BIH. Upravni ugovori u Hrvatskoj su regulisani odredbama Zakona u upravnom postupku. Može se reći da je ovo jako mlad pravni institut. U BIH je u proceduri donošenja izmjena  i dopuna zZakona o upravnom postupku koji do danas nije usvojen. U cilju aktuelizacije ove teme u kratkim crtama ćemo objasniti na koji način predstojeća izmjena reguliše materiju upravnog ugovora. Još u 2012.g. predložen je Nacrt izmjena Zakona o upravnom postupku bih ali nažalost do danas te izmjene nisu usvojene. Najzanačajniji dio izmjena su upravo odnose na regulisanje pravnog instituta „upravni ugovori“.  Ovim izmjenama se reguliše: uslovi za sklapanje i predmet upravnog ugovora, ništavost upravnog ugovora,  izmjena upravnog ugovora zbog promijenjenih okolnosti, . raskid upravnog ugovora, prigovor na upravni ugovor.

Uslovi sklapanja i predmeta upravnog ugovora. Upravni ugovor se sklapa u cilju izvršenja prava i obaveza koji su navedeni u riješenju. Upravni ugovor nesmje biti u suprotnosti sa riješenjem, nesmije buiti suprotan prinudnim zakonskim propisima i nesmije biti protivan interesima trećih osoba. Ako upravni ugovor ima pravni učinak prema trećim osobama onda za njegovo zaključenje je potrebna saglasnost tih lica. Ono što je kao imperativno određeno je da je upravni ugovor obavezno zaključiti u pisanom obliku. Znači ovdje nema usmenih neformalnih ugovora već se isključivo traži pisana forma.

Nupravnog ugovora. Prema predloženom zakonu ništavi su upravni ugovori koji se protive riješenju. Sem toga ugovor je ništavan i u slučajevima koje je za ništavost predvidio Zakon o obligacionim odnosima. Ako je djelimično ugovor ništavan on je u cijelosti ništavan sa izuzetkom ako bi ugovor proizveo pravna dejstva i bez ništave odredbe. Za ništavost je nadležan sud.

Izmjene upravnog ugovora zbog promjenjenih okolnosti.  Ukoliko nakon zaključenja ugovora nastanu takve okolnosti usljed čega bi bilo otežano realzovati ugovor, stranka može tražiti da se određene odredbe izmjene. Za izmjene je neophodna saglasnost ugovornih strana.

Raskid ugovora. ono što je zanimljivo je to da je predviđno da samo organ uprave može tražiti raskid ugovora. Ukoliko se stranka ili treće lice ne usaglase sa izmjenam ugovora, organ uprave može jednostrano raskinuti ugovor. Ako stranka ne ispunjava obaveze organ uprave može jednostrano raskinuti ugovor uz mogućnost da traži u naknadu štete. Ugovor se može raskinuti i da se spriječi moguća šteta koja bi bila izazvna realizacijom ugovora. tTakođer je zanimljivo da se ugovor raskida rješenjem organa uprave. Protiv riješenja je moguće pokrenuti upravni spor što predstavlja jednu vrste kontrole organa uprave.

Prigovor na upravni ugovor.  Ukoliko strana ne ispunjava ugovor organ uprave može izjaviti prigovor organu koji vrši nadzor nad radom organa uprave. Kroz ovu analizu sam u biti i objasnio osnovne karakteristike upravnog ugovora u BIH. Možemo zaključiti da je upravni ugovor strogo formalni pravni posao i da on ima specifičnost od ostalih obligacionih ugovora. Ovdje je izražena autoritativnost organa uprave iz razloga šro se ovim ugovorima državni resursi daju na korištenje određenim licima.

 

VRSTE UPRAVNI UGOVORI U BIH

 

U BH iako pravni institu upravnih ugvora nije zakonski definisao za razliku od naših susjeda, Upravni ugovori su u širokoj primjeni. Dva su posupka zakonom uređena a tiču se upravnih ugovora. To su koncesija i javno partnerstvo.

 

 

KONCESIJA

 

U BIH postoje 2 vrste ozakonjenih upravnih ugovora a to su ugovori o koncesijama i ugovori o javnom partnerstvu.

Koncesija je takav ugovorni odnos gdje država u zakonu propisanoj roceduri pravnom licu ustupa određeno prirodno bogastvo radi exploatacije na određen vremenski period uz utvrđenu novčanu naknadu. Strane u koncesionim pravnom poslu se zovu koncesionar onaj kome se ustupa prirodno  bogastvo i koncedent organ države – minstarstvo – vlada koji u ime države zaključuju ugovore.

U BIH konesija je uređena prema nadležnostima države entiteta odnosno kantona. Država BIH ustupa koncesije prirodna bogastva sa kojim  upravlja shodno ustavnim nadležnostma, tako i entiteti i kantoni. U praksi se nerjetko dešava da određeni nivoi vlasti dolaze u sukobe nadležosti odnosno koncesionih prava na kojim polažu. O sukobu nadležnostu odlučuje Ustavni sud FBIH ako se radi o sukobu između entiteta i kantona, a Ustavni sud BIH ako se radi o sukobu između države i entiteta. Nadležnosti Ustavnog suda se izvodi upravo zato što se radi o sukobma koje proističu iz ustavnih nadležnosti.

Koncesija je pravno uređena  državnim , federalnim ali i kantonalnim zakonima.

Predmet naše analize će biti zakon o koncesijama BIH, Zakon o koncesijama FBIH i Zakon o koncesijama KS.

 

Zakon o koncesijama BIH

 

Koncesija se uređuje na način da o proceduri dodijele koncesije odlučuje posebna komisija koju imenuje Parlament BIH. Komisija se imenje na period od 5 godina a predsjednika i članove komisije iz reda članova imenuje Predjesnik vjeća ministara. Članovi komsije profesinonalno obavljaju svoju fuknciju i imaju pravo na mjesečno naknadu.

Mišljenje komisije je ključno i bez kojeg se ne može zaključiti koncesioni ugovor. Zakon je jasno propisao proceduru javnog tendera i neposredne ponude za dodijeu pojedine koncesije.

Ono što je bitno za ovo naše predavanje je koncesioni ugovor. Nakon što je provedena procedura i nakon što je komisija dala pozitivno mišljenje pristupa se zaključenju ugovora. Ovaj ugovor je po pravnoj prirodni upravni ugovor i nejasno je kako do danas nije došlo do ozakonjenja upravnog ugovora u Zakonu o upravnom postupku kada u praksi imamo ovu vrstu upravnih ugovora. Koncesioni ugovor je strogo pravno formalni i on se zaključuje u pisanoj formi. Ugovor zaključuje sjedne strane ministar nadležnog minsitarstva zavisno o okojoj vrsti se koncesije radi, a sdruge strane koncesionar – pravno lice kome se dodijeljuje koncesija.

Zakonom je propisano da ugovor sadrži:

  1. a) sadržaj i obim koncesije,
  2. b) prava i obaveze ugovornih strana, ukljucujuci i obavezu pružanja sigurne usluge korisnicima po najnižim cijenama, s obzirom na okolnosti,
  3. c) radnje vezane za dobivanje potrebnih ovlaštenja za provodenje aktivnosti u skladu s ugovorom o koncesiji,
  4. d) uvjete investiranja,
  5. e) olakšice i korištenje zemljišta,
  6. f) sredstva i imovinu koju na raspolaganje daje vijece ministara, vlada entiteta ili vlada brcko distrikta bosne i hercegovine,
  7. g) uvjete za obnavljanje ugovora,
  8. h) sankcije i naknade za neispunjavanje obaveza ugovornih strana,
  9. i) raskid ugovora i postupak u slucaju raskida ugovora prije datuma prestanka utvrdenog ugovorom.
  10. j) nacin rješavanja sporova, ukljucujuci i medunarodnu arbitražu, ako se ugovorne strane o tome dogovore,
  11. k) mjere za omogucavanje finansiranja projekta,
  12. l) odredivanje i uskladivanje tarifa,
  13. m) iznos godišnje naknade za koncesiju,
  14. n) opis dogadaja koji se smatraju višom silom,
  15. o) ostale elemente bitne za predmet koncesije.

Ugovor se zaključuje najduže na period od 30 godina stim da se može produžiti  i na period ali ne duže od 50 godina.

Ugovor o koncesiji može se raskinuti:

  1. a) ako je koncesionar nesolventan ili ako bankrotira,
  2. b) ako koncesionar ili koncedent ne ispunjavaju ugovorene obaveze.

zakonom je propsano da je ugovor koji je zaklkjučen pritvno odredbama ovog zakona ništavan.

ovo su osnovne karakteristije koncesionog ugovora bih.

 

Zakon o koncesijama FBIH

 

Zakonom je jasno predviđeno šta može biti predmetom koncesije. Ono što primjećujemo da zakon organa koji u ime države potpisuje ugovor naziva koncesorom. Također se imenuje komisija o koncesijama koja broji 7 članova. Nju imenuje Parlament FBIH. Zamjenik i predjesnik komisije ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda. Mandat  je 5 godina. Treba napomenuti da vlada FBIH na prijedlog komisije dodijeljuje koncesiju. Nakon odluke vlade zaključuje se koncesioni ugovor.

Ugovor je formalni, zaključuje se u pismenoj  formi.

Ugovor sadrži:

  1. ugovorne strane; 2. prava i obaveze ugovornih strana, uključujući i obavezu pružanja sigurne usluge korisnicima po najnižim cijenama korisnicima s obzirom na okolnosti; 3. visinu naknade za koncesiju; 4. radnje vezane za dobivanje potrebnih ovlaštenja za provođenje aktivnosti u skladu sa ugovorom o koncesiji; 5. uvjete investiranja; 6. olakšice i korištenje zemljišta; 7. sredstva i imovinu koju na raspolaganje daje vlada federacije; 8. uvjete, način i vrijeme korištenja predmeta koncesije; 9. obaveze koncesionara u oblasti zaštite okoliša; 10. postupanje koncesionara sa predmetima nađenim u toku korištenja predmeta koncesije a koji predstavljaju vrijednost prirodnog, historijskog i/ili historijsko-kulturnog i/ili graditeljskog naslijeđa bosne i hercegovine; 11. postupanje koncesionara u slučaju kada bi daljnje korištenje predmeta koncesije ugrožavalo nalazište, odnosno vrijednost i cjelinu predmeta koji predstavljaju vrijednost prirodnog, historijskog i/ili historijsko-kulturnog i/ili graditeljskog naslijeđa bosne i hercegovine; 12. obavezu revitalizacije obnovljivog prirodnog bogatstva odnosno rekultivacije neobnovljivog prirodnog bogatstva; 13. uvjete za obnavljanje ugovora; 14. sankcije i naknade za neispunjavanje obaveza ugovornih strana; 15. raskid ugovora i postupak u slučaju raskida ugovora prije datuma utvrđenog ugovorom; 16. način rješavanja sporova, uključujući međunarodnu arbitražu, ako se ugovorne strane o tome dogovore; 17. mjere za omogućavanje finansiranja projekta; 18. određivanje i usklađivanje tarifa; 19. umjeren iznos godišnjeg honorara koji koncesionar plaća komisiji; 20. opis događaja koji se smatraju višom silom i 21. ostale elemente bitne za predmet koncesije.

ugovor se zaključuje na period od 30 godina stim da se može produžiti ne duže do 50 godna.

Ugovor o koncesiji prestaje:

-istekom ugovorenog roka, u skladu sa ovim zakonom;

-otvaranjem stečajnog postupka nad koncesionarom;

-prestankom postojanja predmeta koncesije i raskidom ugovora o koncesiji.

Raskid ugovora o koncesiji:

-ako je koncesionar nesolventan ili ko bankrotira,

-ako koncesionar, odnosno koncesor ne ispuni svoje obaveze.

 

Ugovor o koncesiji KS

 

Ovaj kantonalni zakon je dosta detaljniji u opštim odredbama već su to napriejud navedena 2 zakona. Tako osim strana u postupku o pojma koncesije ovaj zakon obrazlaže i druge pojmove kao što su ugovor o koncesiji, naknada za koncesiju, i dr.

Za razliku od državnog i federalnog zakona ovim zakonom se ne osniva stalna komisija za koncesije, već se za svaku pojedinu koncesiju imenuje komisija

Ugovor o koncesiji po pitanju sadržaja je identičan sa federalnim ugovorom kao i period trajanja koncesije.  U ovom zakonu se predviđa i prenos koncesionog ugovora.  Ugovor o koncesiji ne može se prenijeti na drugog koncesionara bez prethodne saglasnosti Skupštine kantona sarajevo. Ugovor o koncesiji se može prenijeti samo ukoliko su ispunjeni uslovi iz ugovora koji se odnose na investiranje. U slučaju da koncesionar nije ispunio preuzetu obavezu prema međunarodnoj finansijskoj instituciji čiji je član Bosna i Hercegovina, ugovor o koncesiji ne može se prenijeti na odnosnu instituciju bez saglasnosti koncesor.

Uovor o koncesiji prestaje:

  1. a) istekom ugovorenog roka u skladu sa ovim zakonom,
  2. b) otvaranjem stečajnog postupka nad koncesionarem,
  3. c) prestankom postojanja predmeta koncesije,
  4. d) raskidom ugovora o koncesiji i
  5. e) ako koncesionar ne ispunjava ciljeve i efekte date koncesije.

 

Ugovor o koncesiji može se raskinuti:

  1. a) ako je koncesionar nesolventan duže od šest mjeseci,
  2. b) ako koncesionar ili koncesor ne ispunjavaju ugovorene obaveze i
  3. c) ako obavlja djelatnost na način suprotan odredbama koncesionog ugovora.

 

U zakonu je određen i pojam nemogućnost ispunjenja ugovora.

Kad je ispunjenje obaveze jedne strane postalo nemoguće zbog događaja za koje nije odgovorna ni jedna strana, a nijedna ugovorna strana ne želi raskid ugovora, koncesioni odnos se nastavlja kad prestanu okolnosti koje su dovele do nemogućnosti obavljanja djelatnosti, odnosno neispunjavanja ugovornih obaveza.

Te okolnosti su:

  1. a) ako se vrćenjem koncesione djelatnosti ugrožava životna sredina i zdravlje ili zakonom zaštićena područja i objekti, što se u vremenu davanja koncesije nije moglo predvidjeti,
  2. b) u slučaju nemogućnosti obavljanja djelatnosti zbog znatnijeg o šećenja objekta koncesije koje nije skrivio ili koje nije posljedica grube nepžnje koncesionara i
  3. c) u drugim slučajevima predvi|enim ugovorom o koncesiji.

 

UGOVOR O JAVNOM PRIVATNOM PARTNERSTVU

 

Javno partnerstvo je politička odluka države da na temelju javno-privatnog partnerstva stvara  ove investicije koje su potrebne za društvenu zajednicu. Poznato nam je da država iz budžetskih sredsva realizuje projekte koji su od društvenog interesa. To su projekti infrastrukture, školstva, zdravstva, kuture, sporta i dr. Šta je to što jednu savremenu državu može opredijeliti da uđe u javno privatno partnerstvo? Prvo država ne ulaže svoj novac. Privatni partner svoji  sredstvima gradi određenu građevinu koju će koristiti za određeni vremenski period. Da bi građevinu koristio recimo 20 godina ona mora biti kvalitetno sagrađena jer svi kvarovi i opravke u pogledu funkcionalnosti snosi privatni partner. Privatnom partneru je cilj da povrati svoj novac kroz djeltnost koju obavlja u datom vremenskom periodu. Naravno i država šititi kvalitet obavljanja djelatnosti te u slučaju propusta ugovara visoke penale, što se svakako privatnom partneru nebi svidjelo. Zbog toga privatni partner nastoji da usluge obavlja što kvalitenije. Znači možemo zaključiti da država ima interes bez obzira na količinu bogastva sa kojim raspolaže zaključuje ugovore o javno privatnom partnerstvu.

U praski postoje dvije vrste javno privatnog partnestva i to: ugovorno i statusno.

Ugovorno je tako javno privatno partnerstvo gdje država u propisanoj formi zaključuje ugovor sa privatnim partnerom tako što mu ustupa pravo da svojim sredstvima investira u određenu izgradnju infrastukture sa njegovim pravom da u određenom vremenskom periodu obavlja djelatnost i ostvaruje profit.

Statusno javno privatno partnerstvo podrazumeva da država i privatni partner zajednički osnuju firmu te vrše zajedničku investiciju.

U BIH nije u cijelosti zakonski uređenja ova oblast. Jedino u distriktu brčko i Kanotnu Sarajevo su doneseni posebni zakoni o javno privatnom partnerstvu.

Ono što je za nas zanimljivo je definisanje ugovora koji se odnosi na ugovorno javno privatno partnerstvo. Ugovori spadaju u kategoriju upravnih ugovora i oni imaju strogo psimenu formu. Za razliku od koncesije ovi ugovori uređuju mnogo širu oblast.

Oni uređuju:

  1. a) prava i obaveze javnog i privatnog partnera kao ugovornih strana,
  2. b) svrhu i predmet ugovora,
  3. c) jasnu identifikaciju rizika i podjelu rizika između javnog i privatnog partnera,
  4. d) način i uslove obezbjeđenja finansijske konstrukcije projekta kao i uslove pod kojim finansijske institucije mogu učestvovati u projektu,
  5. e) minimalne standarde koji će se primijeniti tokom projektovanja, standarde prostora, kvalitet usluga, kao i druge zahtjeve za sprovođenje projekta,
  6. f) način plaćanja, te uslove za određivanje i usklađivanje naknada,
  7. g) potpunu transparentnost i obavezu javnog partnera da objavi podatke koji se odnose na vođenje jpp projekta,
  8. h) pravo javnog partnera na nadzor tokom sprovođenja projekta i realizacije ugovora,
  9. i) vrijeme trajanja, kao i uslove za obnavljanje ugovora,
  10. j) definisanje vlasništva po prestanku ugovora,
  11. k) sankcije i naknade za neispunjenje ugovornih obaveza,
  12. l) uslove za raskid ugovora i postupak u slučaju raskida ugovora prije datuma prestanka utvrđenog ugovorom,
  13. m) način rješavanja sporova,
  14. n) mjere za omogućavanje finansiranja projekta,
  15. o) opis događaja koji se smatraju višom silom,
  16. p) ostale elemente bitne za predmet jpp-a.

Ovi ugovori imaju jedinstveni registar koji vodi nadležni državni organ.

Kao što se vidi značajne su razlike između ova dva upravna ugovora. Na kraju možemo zaključiti da upravni ugovori jesu mlađe kategorije prava ali su zastupljeni u svim zakonodavstvima savremenih država. Zbog toga je nužno da se oni ozakone u procesnim zakonima.